Što je s nama kršćanima? Punimo
li i mi alternativne dvorane i ambulante? Hodočastimo li i mi stotine pa i
tisuće kilometara da bi potražili ono što nam, u najmanju ruku ne treba?
Trošimo li i mi telefonske impulse da bi se čuli s onima koji će nam svojom
neobjašnjivom vidovitošću objaviti buduće događaje, koji će nas ako treba savjetovati
i izliječiti na daljinu?
S gorčinom i boli kažem: I mi
kršćani postali smo pacijenti kojekakvih šarlatana. Zar je to moguće? Ne samo
da je moguće, već je to naša gorka stvarnost. Ne pretpostavljam, već govorim
ono što znam. Stoga sam uvjeren da je krajnje vrijeme da se o ovom problemu
progovori trijezno i ozbiljno, ali i otvoreno i nedvosmisleno, jer je stanje
zabrinjavajuće. Zašto? Zato jer su posljedice ovih i sličnih zabluda više nego
tragične. Nažalost mnogi toga nisu svjesni, pa ovakva upozorenja proglašavaju
pretjeranima i tretiraju ih kao zastrašivanje ljudi. No problem je u tome što
su ljudi već toliko prestrašeni samih sebe i svoje praznine da naprosto moraju
tražiti bilo kakav izlaz. Prestrašeni su i učeni i neuki, i siromašni i bogati,
i mali i veliki. Sve pojave treba promotriti i nazvati pravim imenom. Znam da
to možemo naći u knjigama nekih duhovnih pisaca, ali koliko su one poznate i
dostupne najširem krugu ljudi?
Riječ je o duhovnoj borbi koja se
vodi svim sredstvima. U ovom se trenutku čini da naši neprijatelji bolje
koriste svoje oružje nego mi svoje. A što je još gore - neki među nama i ne
znaju kakvo im oružje stoji na raspolaganju. Kršćani su od svoga Utemeljitelja
pozvani da budu sol zemlje i svijetlo svijeta. No nisu pozvani tek tako, da idu grlom u jagode, kako kaže naš narod.
Gospodin Isus nakon uskrsnuća, a prije uzašašća na nebo, pokušava svoje učenike
još jednom usmjeriti prema glavnom cilju. Nakon njihove početne zbunjenosti «otvori im pamet da razumiju Pisma te im
reče: ''Ovako je pisano: 'Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u
njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima
počevši od Jeruzalema.'' Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas Obećanje
Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor.» (Lk
24,45-49).
Stoga bi Kristovi učenici,
kršćani, na temelju ovih riječi trebali biti nepobjedivi u svim borbama. Zašto?
Zato jer im je, ne samo obećana već i dana Sila odozgor, Sila Svevišnjega kojoj
se ne može suprotstaviti ni jedna druga sila, ni sve koalicijske sile zajedno.
No postavlja se pitanje: Koliko nas čvrsto i
nepokolebljivo vjeruje da smo upravo mi ti na koje se odnose ove Isusove
riječi, da smo mi nasljednici ovih obećanja, da smo i mi kao živi članovi
Kristove Crkve obučeni u Silu odozgor?
Nema komentara:
Objavi komentar