DRAGOCJENE BOŽJE OPOMENE

Što se događa onima koji namjerno ili zbog svoje oholosti prečuju ili namjerno prezru dragocjene Božje opomene. Knjiga Mudrosti pak govori kako će biti prekasno kajati se kad dođe vrijeme naplate, i kaže sljedeće: ''Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći. Jer su mrzili spoznaju i nisu izabrali Gospodnjega straha niti su poslušali moj savjet, nego su prezreli svaku moju opomenu. Zato će jesti plod svojeg vladanja i nasititi se vlastitih savjeta.'' (Mudr 1,28-31). Kako li su ozbiljne, dragocjene i poučne ove riječi i za današnjeg, rekao bih - naročito za današnjeg čovjeka koji je tako često pun samog sebe. No, čuje li ih on? Čita li ih? Razmišlja li o njima? Zna li što ga očekuje ako prezre Božje opomene? A sudeći po onome što se događa u užem i širem svjetskom okruženju, unatoč brojnih opomena kod nekih bitnog zaokreta nema. A mi, vjernici? Što je s nama? Prihvaćamo li dragocjene savjete koji nam dolaze posredstvom riječi Božje, kao što je ovaj: ''Sine moj, ne obacuj Gospodnje opomene, i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli.'' (Izr 3,11-12).

Pitam se zajedno s vama nije li došao zadnji čas da netko još jednom jako zatrubi u rog i opomene sav naš narod da se pokajana i iskrena srca vrati Božjim zapovijedima, da se vrati molitvi i nedjeljnoj misi, da se vrati praštanju i pomirenju, da se radnici vrate radu, a poslodavci poštenju, da se svi vratimo istini i pravdi, da se djeca vrate roditeljima u poslušnosti, a roditelji djeci u ljubavi. Što znači zatrubiti u rog? Za Izraelce to je značilo svečani i dramatično ozbiljni proglas svemu narodu, od strane svećenika i proroka da se vrate na put Božji koji su napustili ili će teško nastradati. Svjesni smo da ponekad i čujemo takve pozive s naših propovjedaonica. Ali tko ih sluša? Možda svega 10% vjernika, uglavnom starije populacije i dječice. A što je s ostalima koji su primili krštenje? Upravo bi oni trebali čuti te dramatične opomene i pozive. Ali kako? Gdje ćemo ih naći? Gledaju li svi oni koji bi mogli nešto ozbiljno učiniti, na ovaj problem ovako kako sam rekao ili su nam razmišljanja suprotstavljena? Imamo li želje i snage za jedan takav čin? Treba li bi imati. Na to smo pozvani. Valjda je nekomu, i u ovom narodu, Gospodin rekao: ''I tebe sam, sine čovječiji, postavio za stražara domu tvoga naroda: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime.'' (Usp. Ez 33,7). Nije li došao zadnji čas da se svemu narodu otvoreno, jasno i glasno kaže: ''Živjet će samo oni koji prihvate opomenu!'' (Usp. Ez 3,21b). Nije li došlo vrijeme da se svemu narodu i svakom čovjeku otvoreno iznese da postoji riječ Božja koja kaže: ''Čovjek koji, po opomeni ostaje tvrdoglav, u tren će se slomiti, i neće mu biti spasa.'' (Izr 29,1). A znamo što je rečeno o tim riječima. Čujmo ih još jednom, ovoga puta iz Matejeva evanđelja: ''Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminut.'' (Mt 24,34-35).