ISUS KRIST NAZAREĆANIN RAZARA DJELA ĐAVOLSKA

Nakon što je Isus ozdravio slijepca od rođenja, evanđelist Ivan donosi reakcije očevidaca. Jedni su govorili: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu." Drugi su pak govorili: "A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?" I nastade među njima podvojenost“ (Iv 9,16). A vrhunac tih podvojenosti nalazimo kod ostalih evanđelista, tzv. sinoptika koji iznose optužbe farizeja i pismoznanaca koji su tvrdili da Isus sva svoja čudesa izvodi uz pomoć zloduha. Evanđelist Luka zapisa njihove riječi ovako: „Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!“ (Lk 11,15). Skoro identičnim izričajima njihove reakcije iznose i evanđelisti Matej i Marko. Dakle, više je nego očito da je Duh Sveti htio da evanđelisti to zamijete i pobrinuo se da to i zapišu. Više je nego očito da se u ovom sukobu krije nešto što je od izuzetne važnosti kako za njih koji su bili Isusovi suvremenici, tako i za sve one koji će ga tijekom povijesti slijediti. U ovim okršajima Isusa s farizejima i pismoznancima, zapravo se nastavlja njegov sukob sa sotonom koji je započeo tijekom četrdesetodnevnog posta u pustinji. Naime, u Lukinu evanđelju piše: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike“ (Lk 4,13). U ovoj prilici, Đavao mijenja taktiku i napada Isusa na drugi, pa moglo bi se reći perfidniji način – napada ga uz pomoć uglednih i priznatih ljudi u narodu, vjerskih vođa i autoriteta kao što su pismoznanci, farizeji i svećenici. Ova gospoda koja su postala sama sebi dostatna i samodopadna, grubim, oštrim i nadasve teškim riječima, htjeli su reći Isusu, i naravno upozoriti one koji ga slijede, ovo: 'Isuse Nazarećanine, budući da nisi od nas tražio ni dobio dozvolu da govoriš u Ime Božje, ti si lažni prorok. Ti se praviš Sinom Božjim, a ne poštuješ Mojsijev zakon. Tebe ne vodi Duh Božji, već Beeelzebulov duh. Ti buniš i zbunjuješ narod kojega smo mi dosada ovako lijepo odgajali i vodili. Ti ne poštuješ naš vjerski autoritet koji je zasnovan na Božjem Zakonu. Reci nam kojom vlašću činiš to što činiš? Hajde, položi nam račun za svoje riječi i djela.'

Isus je prihvatio okršaj. Zašto? Dobro je znao o čemu se ovdje radi. Dobro je znao tko ga i zašto napada. Znao je da pred sobom ima ljutog protivnika – sotonu koji manipulira zavedenim i jadnim ljudima koji se trenutno nalaze na utjecajnim pozicijama. Stoga ulazi s njima u dijalog u namjeri da ih dovede do istine, do duha, a ne slova zakona, pa im kaže ovako: „Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim. Tko sam od sebe govori, svoju slavu traži, a tko traži slavu onoga koji ga posla, taj je istinit i nema u njemu nepravednosti“ (Iv 7,16-18). Budući da su ostali u svojoj tvrdoglavoj oholosti, budući da su „slijepe vođe nastavile cijediti komarca, a gutati devu“ (Mt 23,24) i nikako se nisu dali poučiti, Gospodin Isus ih je morao uzdrmati bolnom istinom, rekavši im: „Ja govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svog oca“ (Iv 8,38). Ovo je jedna od najtežih rečenica koje je izrekao naš Gospodin. Neki su se pitali, a neki se još uvijek pitaju: 'Kako je Isus mogao ovako govoriti? Pa nije li On… ovakav i ovakav? Nisu li ga možda autori ovoga teksta krivo čuli i krivo razumjeli?' No, ako pozorno promotrimo Isusove riječi i reakcije, onda ćemo uočiti da uvijek oštro i odrješito postupa kad se radi o razlučivanju duhova. Niti u jednom trenutku ne dopušta da zloduh zavlada ljudskim mislima, riječima ili djelima, već ga odmah raskrinkava bez obzira kakvu krinku na sebi ima, pa bila to i krinka anđela svjetla. Zlodusi su to dobro znali, stoga su kod svake njegove pojave grozno cvilili, pitajući se nije li im došao konačni izgon iz Božjega svijeta. No, ranjena i grijehu sklona ljudska narav, bila im je utočište i sklonište gdje su se mogli hraniti i puniti baterije za svoj daljnji zlotvorni rad. Ljudi koji su im pružili sklonište i utočište postali su mediji kroz koje provode svoje naume. A budući da je Isus došao na zemlju: „da razori djela đavolska“ (1 Iv 3,8), neminovno dolazi do nepomirljivog sukoba, sukoba na život i smrt. I kako znamo, tako je bilo, tako jest i tako će biti dok: „se ne provede punina vremena: i dok se ne uglavi u Kristu sve - na nebesima i na zemlji“ (usp. Ef 1,10). A dotle smo neizbježno, htjeli mi to ili ne, u sukobu, i to na jednoj od dviju sukobljenih strana. Kažem dviju, jer treće nema, niti može postojati. Dragi prijatelji, usudim se upitati i sebe i vas: Na čijoj smo strani? Jesmo li sigurni u svoj odgovor? Imamo li argumente za njega? Oni koji istinski ljube svoga Gospodina, ne boje se svakodnevno postaviti ova pitanja. Štoviše, oni to žele, jer su u svojoj poniznosti svjesni da je i njihova ranjena i grijehu sklona narav meta zloduhovskih namjera. Njihov oprez proizlazi iz njihove ljubavi prema Gospodinu. Sjetimo se kako su apostoli reagirali na Isusovu najavu da će ga jedan od njih izdati. Oni: „silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: "Da nisam ja, Gospodine?“ (Mt 26,22). Ako su apostoli ovako reagirali, zar bi bilo čudno da i mi zapitamo svoga Gospodina: 'Isuse, da nisam ja na strani tvoga neprijatelja?' Ovakvo pitanje nam neće nauditi. Naprotiv.