NEĆE UMINUTI NARAŠTAJ OVAJ DOK SE SVE NE ZBUDE (Lk 21,32)

Misleći na brojne fizičke ratove mnogi se pitaju kako danas doći do mira ili kako postići sveopći i zadovoljavajući i trajni mir. No, ne samo danas. Ljudi su oduvijek postavljali isto pitanje jer su oduvijek i ratovali. Ovo oduvijek znači - od trenutka razlaza s Bogom. Iskušane su razne metode koje možemo svrstati u dvije velike skupine koje su i dan danas prisutne na svjetskoj sceni, a to su: nasilne i nenasilne metode.

Navodno, mnogi pojedinci i organizacije ulažu velike napore da uspostave stanje pravednog mira i sveopćeg razumijevanja među svim narodima svijeta. U tu svrhu stvaraju se nove asocijacije među državama kao što je tzv. antiteroristička koalicija. Tijekom povijesti bilo je različitih uzročnika međuljudskih sukoba ili ratova. No do zajedničkog nazivnika sukoba nije se nikad došlo. Strane u sukobu uvijek su, sa dijametralno suprotstavljenih pozicija gledale na jedan te isti sukob. U novije vrijeme neki nas pokušavaju uvjeriti da su tradicionalna načela na kojima je počivala dosadašnja struktura svijeta (država, nacija, vjera) stalni generator lokalnih pa i svjetskih sukoba. Stoga traže nekakvu transformaciju, mislim da bi bilo točnije reći da traže uklanjanje tih načela i postavljanje svijeta na sasvim nove temelje. Oni to nazivaju novi svjetski poredak koji će navodno donijeti toliko željeni mir. Unatoč svemu ostaje posve jasna konstatacija: Mira nema. Nema ga ni u srcu pojedinaca ni u međuljudskim odnosima. Nema ga ni onda kada oružje šuti. Nema ga čak ni onda kad se potpisuju mirovni sporazumi. Mira nemaju ni pobjednici ni pobijeđeni. Bojno polje je svaki pojedinac i cijeli svijet. Ne samo da smo bojno polje nego smo uz mnoge druge i aktivni sudionici ove borbe. Mira na svijetu nema. Zašto je to tako? Zar zaista čovječanstvo u svom dugom povijesnom hodu nije moglo pronaći dovoljno iskustvene mudrosti, snage i odlučujuću većinu u svojim redovima da postigne taj toliko žuđeni mir? Nadilazi li to njihove sposobnosti? O čemu se zapravo radi u ovom zamršenom slučaju svjetskih razmjera? Kakav se to nezaustavljivi i bespoštedni boj bije na svjetskom bojnom polju? Gdje (u čemu, u komu) mu je stvarni uzrok i početak? Koliko je strana u sukobu i kakve su im snage? Nazire li mu se kraj? Je li to jedan te isti sukob ili se radi o više neovisnih i posve različitih sukoba?

Na ova i slična pitanja iznova se traže kako teoretski tako i praktični odgovori s pomoću kojih će se, kako neki misle, konačno i zauvijek uspostaviti mir. Unatoč dobro elaboriranih činjenica i brojnih dokaznih materijala izgleda da nismo zadovoljni ni s onim što znamo ni s onim što nam se nudi kao odgovor(i). Naime iza svakog odgovora stoji ono dobro poznato i neizbježno – ali. Teze, metode i akteri se izmjenjuju ali se stanje ne mijenja. Tako će vjerojatno i ostati. No svejedno, ljudsko je traganje za istinom, pravdom i mirom nezaustavljivo i unatoč svemu neumorno.

Možda se približavamo istini ako kažemo: da su svi ljudski sukobi i ratovi zapravo samo različiti elementi jednog jedinog boja. Ako prihvatimo ovu misao preostaje nam problem: kako nazvati taj boj i pronaći njegov izvor. Ako dobro promotrimo ono što se događa u nama i oko nas možemo zaključiti da je riječ je o duhovnom boju. Postojanje razlike u vremenu, opsegu, intenzitetu, mjestu, načinu i sredstvima vođenja toga boja ne bi nas trebalo navesti na pogrešan zaključak. Riječ je dakle o duhovnom boju koji je započeo u čisto duhovnom, a prenio se i na materijalni, tj. fizički svijet. Dok su nam materijalni elementi sukoba dobrim dijelom poznati jer su mjerljivi, dotle nam duhovni ostaju prilično nepoznati. A i ono što registriramo kao duhovno djelovanje ponekad nam je dosta neshvatljivo. I što god se više udaljavamo od duhovnih načela i ignoriramo ih tj. što manje živimo po njima to manje primjećujemo i razumijemo duhovne elemente uopće, pa tako i u međuljudskim sukobima. Stoga nije čudo što većina ljudi, kako običnih tako i znanstvenika više i ne govori o bilo kakvom duhovnom elementu u međuljudskim konfliktima. I jedni i drugi, svaki na svoj način, vide samo borbu za što bolju poziciju u pristupu materijalnim resursima koji omogućuju što lagodniji život. Mnogi danas isključuju i Boga i vraga želeći ustvrditi da je ovo što nam se događa isključivo naše djelo. Takvih ima i u vjerničkim redovima. Sotona za njih nije nikakva osoba već samo drugi izraz za ljudska zlodjela i tome slično. Ako je tomu tako, tj. ako je uspostavljena kriva dijagnoze onda je posve razumljivo da su u upotrebi i krivi lijekovi. Onda je također razumljivo da se stanje bolesnika uopće ne poboljšava već dodatno komplicira. Jedino što se mijenja jesu bezuspješne terapije i nove, uglavnom lažne nade i isto takva obećanja.

Međutim, ako prihvatimo misao da se bije samo jedan boj i to duhovni, onda ćemo se morati potruditi da što bolje upoznamo zakonitosti duhovne stvarnosti. To je nužno ako želimo spoznati cjelokupnu stvarnost ljudskog života koji nije samo materijalan. Jer, unatoč izraženoj nesklonosti prema duhovnom životu i prividno velikoj zainteresiranosti za materijalno, u dubinama ljudskog bića nalazi se duhovni vulkan koji će kad-tad buknuti, izbiti na površinu i 'dokazati' kako duhovno ima prvenstvo.