Marija, taj dragocjeni Božji
biser izrađen je u 'radionici' samog Duha Svetoga. I kad je došlo dugo očekivano
vrijeme da se na svijetu pojavi Sunce pravde, Isus Krist naš Spasitelj,
pojavila se prije Njega prekrasna jutarnja Zora iz čijeg se krila rađa Božje
Sunce s kojim započinje novi dan za ispaćeno čovječanstvo.
Mariji, Izabranici Božjeg srca
dolikuju najljepše riječi i pjesme, ali ni one nisu dovoljno snažne da dočaraju
nutarnju ljepotu te ponizne duše. Ona je savršeni lik svih Božjih zamisli s
čovjekom. Kad je začetnik zla – Sotona - zaveo prve ljude i u njih ugradio
neposluh i mržnju prema Bogu sve je izgledalo beznadno i izgubljeno. Sva
ljepota Božjih nauma s čovjekom pretvara se u groznu pustoš. Prvi ljudi
napuštaju svoj raj obasjan Suncem Božje ljubavi i kreću u noć tada još uvijek
nepoznatih zamki Zloga koji jedva čeka da svoju zluradost iskoristi na što je
moguće grozniji način. No ipak, jedno obećanje koje im je Bog dao, prati ih na
tom putovanju kroz noć. To je za njih, doduše, samo jedna svijetla točka, ali
na njihovu i na našu sreću neugasiva točka koja će se jednog dana pretvoriti u
sjajnu zvijezdu Danicu. Dakle, obećanje u obliku radosne vijesti za čovjeka, a
osude za Sotonu, koje glasi: «Neprijateljstvo
ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti
glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu» (Post 3,15) počelo se ispunjati
trenutkom začeća Žene čiji će Sin satrti glavu opakoj zmiji. Bez obzira koliko
je čovjek lutao i još uvijek luta udaljen od Boga, on nikad nije u svojoj
najdubljoj intimi zaboravio to spasonosno Božje obećanje. To je ona velika i
neuništiva nada koja se ne gasi ni pod naletima razornih vjetrova zla.
Što se više približavao Veliki
dan Božje samoobjave ljudima sve je jače svjetlilo i njegovo obećanje spasa.
Tako su mnogi proroci zapazili i navjestili skori dolazak tog obećanog svjetla
koje će rasvjetliti dugotrajnu tamu ljudskih srdaca, a tužaljke zamijeniti
pjesmama radosnicama. U tom smislu prorok Izaija kliče: «Evo, začet će Djevica i rodit će sina i nadjenut će mu ime Emanuel!»
(Iz 7,14). Od tog trenutka svaka je Židovka živjela u posebnoj nadi da će možda
baš ona biti ta sretna majka Emanuela. Mnogi su se molili na tu nakanu, mnogi
su maštali o tom trenutku, ali je tajna dugo ostala skrivena u Božjem srcu. U
sretnom trenutku povijesti, u Izraelu je živjelo dvoje skromnih, jednostavnih i
poniznih ljudi, bračni par u poodmaklim godinama, Joakim i Ana. Kao pobožni
Izraelci u tim godinama mogli su još jedino žarkom molitvom ubrzavati dolazak
tako željenog Mesije. Oni su to sigurno činili mnogo bolje od svih drugih.
Premda su patili zbog svoje neplodnosti, smjerno su se podložili volji Božjoj
koja ih je u očima ljudi udaljila iz kruga kandidata za tu privilegiranu ulogu.
Međutim, u očima Božjim oni su bili sretni izabranici, jer Božje misli nisu
ljudske misli, niti Božji puti, ljudski puti. Baš je njima Bog podario milost
da prvi iz neposredne blizine dožive i vide Zoru novoga dana koja najavljuje
izlazak Sunca što neće imati zalaska. Većeg i ljepšeg blagoslova pod svoje
stare dane, Joakim i Ana nisu mogli ni zamisliti. Pogled u dječje lice male
Marije višestruko im je nadoknadio sve životne patnje. Jesu li tada znali u
koga zapravo gledaju? Jesu li bili svjesni koga su rodili, komu su dali
poljubac, koga su držali u naručju i grlili? To samo Bog zna. Ali jedno je
sigurno, oni su imali tu privilegiju da ih svakodnevno ispunja radošću taj
divni dječji pogled iz kojeg je zračilo samo nebo. Takve ljepote na zemlji
nikad nije bilo. Ne samo da je bila nevino lijepa kao Eva prije grijeha, nego
je zaslugom svoga Sina Isusa tu iskonsku ljepotu uveličala do samog odsjaja
božanske ljepote.
U takvom okrilju roditeljske
ljubavi i divljenja, pod budnim Božjim okom rasla je Majka Spasiteljeva, žena
Božjih obećanja, žena radosne vijesti, Kraljica neba i zemlje, Predvodnica
nepobjedive vojske nebeske… Zaista, u takvim okolnostima Sotona nije imao niti
će ikad imati bilo kakvu šansu.

Nema komentara:
Objavi komentar