SABLAZAN RASKOLA KRISTOVE CRKVE

SABLAZAN RASKOLA KRISTOVE CRKVE

15. svibnja 2013. 12:46

Obratimo pozornost na sljedeći odlomak Djela apostolskih:„Dočuli apostoli i braća po Judeji da i pogani primiše riječ Božju pa kad Petar uziđe u Jeruzalem,

uzeše mu obrezanici prigovarati: "Ušao si, dobacivahu, k ljudima neobrezanima i jeo s njima!" Onda započe Petar te im izloži sve po redu: "Molio sam se, reče, u Jopi kadli u zanosu ugledam viđenje: posudu neku poput velika platna, uleknuta s četiri okrajka, gdje silazi s neba i dolazi do mene. Zagledah se, promotrih je i vidjeh četvoronošce zemaljske, zvijeri i gmazove te ptice nebeske. Začuh i glas koji mi govoraše: `Ustaj, Petre! Kolji i jedi!` Ja odvratih: `Nipošto, Gospodine! Ta nikad mi još ništa okaljano ili nečisto ne uđe u usta.` A glas će s neba po drugi put: `Što Bog očisti, ti ne zovi nečistim.` To se ponovi do triput, a onda se sve opet povuče na nebo." "I odmah se, evo, pred kućom u kojoj bijah pojaviše tri čovjeka poslana iz Cezareje k meni. A Duh mi reče da pođem s njima ništa ne premišljajući. Sa mnom pođoše i ova šestorica braće te uđosmo u kuću tog čovjeka. On nam pripovjedi kako je u svojoj kući vidio anđela koji je stao preda nj i rekao: `Pošalji u Jopu i dozovi Šimuna nazvanog Petar; on će ti navijestiti riječi po kojima ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj.`" "I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas u početku. Sjetih se tada riječi Gospodnje: `Ivan je, govoraše on, krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim.` Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?" Kad su to čuli, umiriše se te stadoše slaviti Boga govoreći: "Dakle i poganima Bog dade obraćenje na život!"“ (Dj 11,1-18).

Dragi prijatelji, ovaj događaj nije nešto što je bilo i prošlo i na što se ne trebamo obazirati. Ne nikako.

 Ovaj sukob nije običan sukob. Prije svega, ovdje se ne radi o sukobu vjernika i nevjernika, već se, kako rekoh, radi o sukobu među samim vjernicima. Svi su oni, iz ovih ili onih razloga, bili uvjereni

da govore i rade pravo, odnosno da rade onako kako treba, onako kako, po njihovu mišljenju, Bog

traži od njih. No, što se krije u pozadini ovoga i sličnih sukoba kojih je bilo mnogo u povijesti Crkve,

 a neki od njih su proizveli poznate raskole, prije svega istočni i zapadni, koji su teško razorili jedinstvo Kristove Crkve? Bez obzira na svu dobronamjernost i revnost oko izgradnje Kraljevstva Božjega na zemlji, među sukobljenim stranama se, više ili manje prikriveno, osjećao i naravno još uvijek osjeća zadah borbe za vlastito kraljevstvo, za vlastito prvenstvo, za vlastiti položaj i ugled. No, činjenica je da grijehom ranjena i iskrivljena ljudska narav sama ne može imati ispravan pogled na stvari i zbivanja niti može donijeti ispravan sud, a onda ni poduzeti ispravne korake. Zašto? Zato jer  đavolska oholost ne dopušta čovjeku da to uoči i prizna i da dopusti Bogu da ga preoblikuje na sliku  svoga Sina Isusa Krista. Tako da i dan danas postoji sablazan raskola Kristove Crkve kao i uvjerenje svih strana da su jedino oni u pravu i da upravo oni stoje na njenom braniku i da samo oni ispravno shvaćaju i tumače Isusove riječi i djela, a da su drugi krivi i odgovorni.

U ovom slučaju, opisanom u Djelima apostolskim, imamo zanimljivu i po mnogo čemu izazovnu situaciju – naime, vjernici se prepiru s apostolom Petrom, dakle s papom, u svezi nekih njegovih čina  i shvaćanja obreda ulaska u novo nastalu kršćansku zajednicu. Židovi – obrezanici, misleći da na taj  način štite interese svoga vlastitog naroda i dosadašnje vjere, žele i dalje ostati unutar tvrdih obrednih  zidina dotadašnje vjere i u te zidine kane zatvoriti i sve one koji se odluče slijediti Isusa. Oni još uvijek ne mogu i ne žele prijeći granice vlastitoga dvorišta i uvidjeti da i u drugom dvorištu žive ljudi  slični njima, sa sličnim potrebama i željama. Oni misle da je njihovo shvaćanje, odnosno stajalište opravdano, da Bog tako želi i traži od njih da upravo tako postupaju. Očito da Isusov nauk i ognjeni jezici Duha Svetoga još nisu prodrli do njihove svijesti, do njihova srca. Isus je propovijedao i poučavao ljude da donosi nešto novo, da novo vino treba stavljati u nove mješine. Govorio je također:

 „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ (Iv 3,3). No, bez obzira što su se odlučili slijediti Isusa, očito je da su se neki osjećali sigurnije i  lagodnije u svojim poznatim zidinama, nego da se upuste u neizvjesno putovanje prema nečem novom. Nešto slično se događalo i s nekim njihovim sunarodnjacima na putu prema obećanoj zemlji.

 Svoju sigurnost su radije vezali uz egipatske lonce s mesom, negoli uz neizvjesna Božja obećanja o

dalekoj zemlji kojom teče med i mlijeko, a u koju trebaju doći preko brojnih i opasnih zamki koje krije pustinja. Neki se nikako nisu mogli osloboditi ropskog mentaliteta kao svoga načina mišljenja

i života. Mentalitet roba ih je sputavao da osjete draž Božjega obećanja, draž onog novog što ga je donio Isus Krist. Stoga, jedan bivši rob tog mentaliteta zvani Savao, koji je bio strastveni zarobljenik

 farizejske umišljenosti, nakon iskustva Kristove slobode, sada kao sveti Pavao, apostol naroda, u  poslanici Galaćanima zanosno kliče ovako: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Evo ja, Pavao, velim vam: ako se obrežete, Krist vam ništa neće  koristiti. I ponovno jamčim svakom čovjeku koji se obreže: dužan je opsluživati sav Zakon. Prekinuli

 ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego - vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,1-6).

Dragi prijatelji, nadam se da smo razumjeli poruku Duha Božjega, Duha osloboditelja. On nas želi  upozoriti na opasnost prihvaćanja duha i mentaliteta ropstva što nam ga nameće đavao prikazujući

nam ga kao opću i neograničenu slobodu. Nažalost, mnogo je onih koji su zavedeni i upropašteni sjajem te njegove lažne slobode. Stoga, mnogi od njih svoju navodnu slobodu uživaju po brojnim zatvorima, bolnicama i kojekakvim ustanovama u kojima služe kao pokusni kunići onima koji su ih obdarili tom slobodom.

Da, dragi prijatelji, riječ Božja neće mirovati dok ljude ne dovede Bogu. Neće se smiriti dok ne donese plod spasenja svima koji ga žele i traže. U izvještaju Djela apostolskih kojega smo maloprije

čuli i čiju smo jednu misao uzeli za misao vodilju ovoga susreta, opažamo da Duh Sveti vodi Kristovu Crkvu u svim situacijama, u svim previranjima i iskušenjima. Kao što je Isus Gospodin od

strane sotone bio kušan za vrijeme svoga javnog djelovanja, to isto se događa i sa Crkvom koja je njegovo Mistično Tijelo, kojemu je On glava. Namjera zloduha je bila i ostala uvijek ista – pošto poto

 onemogućiti da istina o Božjem planu s čovjekom stigne do ljudi. Budući da sotona zna da je Isus  Nazarećanin ta oslobađajuća Božja Istina koja spašava sve one koji zazovu njegovo Ime, poduzima

sve da ljudima odvrati pogled s njegovih očiju, da im govori o svemu i svačemu, da im obećava brda

 i doline samo da ne slušaju njegove riječi. U ovom izvještaju zamjećujemo kako je sotona pokušao  logikom očuvanja starih obreda, zanemariti novost života koju donosi Krist Gospodin. Za sotonu sve

 može, sve prolazi, sve je upotrebljivo što će odvratiti pozornost od Isusa, njegove osobe, njegovih riječi i djela. Od apostola Petra čuli smo da je i on bio pod utjecajem staroga uskog mentaliteta koji mu nije dopuštao da cijelim svojim bićem uđe u slobodu na koju ga je pozvao njegov Učitelj i Gospodin postavljajući mu pitanje: „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ (Iv 21,15). Prijeći u slobodu Isusa Krista, uvijek znači nešto više od uobičajenog i prosječnog. Kad je Petar zastao i počeo se premišljati na stari način, intervenira Duh Sveti. Kako? Sam apostol kaže: u zanosu ugledam viđenje … zatim opisuje o kakvom je viđenju riječ. Govoreći dalje, sam priznaje da se i u samom viđenju pokušao oduprijeti glasu koji mu govoraše da učini nešto što je u starom mentalitetu bilo nezamislivo  i nedopustivo. Pokušao je biti čvrsto vjeran nekadašnjem zakonu odlučno izjavljujući:

 Nipošto,  Gospodine! Ta nikad mi još ništa okaljano ili nečisto ne uđe u usta. I zaista se na prvi  pogled nema  što zamjeriti dobronamjernom Petru koji je htio vjerno služiti Bogu poštujući sve  njegove starozakonske odredbe. Ali, nažalost sam se zatvorio ili bolje reći zarobio u tom čisto ljudskom poimanju služenja. No, Duh ne dopušta da Stijena na kojoj je Krist sagradio svoju Crkvu ostane bilo čim zarobljena, pa mu odlučno poručuje: Što Bog očisti, ti ne zovi nečistim. Kako čujemo, Duh čvrstim udarcima kleše Stijenu i oblikuje je da bude pogodna i po mjeri novoga života, novoga i vječnoga Zavjeta utemeljena na Krvi Nevinog Jaganjca Božjega.Drama Petrove preobrazbe se nastavlja kad po njega dolaze neki ljudi i traže da pođe s njima. I tada, sam Petar svjedoči: Duh mi

reče da pođem s njima ništa ne premišljajući. Ništa ne premišljajući…

Zaista, zanimljiva konstatacija.  Duh Božji radi na oblikovanju tvrde Stijene koja mu se slobodnom voljom predala i ne dopušta nikakva odstupanja. Ovakav govor možemo shvatiti kao poziv Duha apostolu: Petre, oslobodi se staroga čovjeka. Oslobodi se svojih dosadašnjih misli i pogleda na svijet i Boga. Oslobodi se svojih planova  i želja. Oslobodi se svojih dobronamjernih pokušaja da sačuvaš nešto što je prošlo.

Oslobodi se straha od neuspjeha i gubitka. Ja sam duša i srce Crkve koja počiva na tebi, ali ne ovisi

 o tebi. Bez mene ne bi bilo ni tebe ni Crkve. Od sada ćeš vjerno slijediti sve moje poticaje. U ovakvim razmišljanjima, Petar se sigurno prisjećao svega što je proživljavao sa svojim Učiteljem i Gospodinom koji ga je također oblikovao i oslobađao od njegove ljudske, ali naivne dobrote koja ni u kom slučaju nije bila dostatna nositi novost života koju je naviještao i uspostavljao kroz žrtvu života darovanu na križu, a što Petar nije mogao shvatiti, niti htio prihvatiti.

Dragi prijatelji, u ovom izvještaju nalaze se velike i moćne pouke i upute za život svakog od nas, za svakog Kristova vjernika, počevši od pape pa do najsiromašnijeg vjernika nekog zabitog sela u Africi ili Aziji. Nažalost, tijekom vremena došlo je do opuštanja i zaborava u svim slojevima Crkve. Zaborava čega? Zaborava da je Duh Sveti duša i srce Kristove Crkve i da je On jedini vođa i upravitelj svakog pojedinca i cijele zajednice. No, nedosljedan život Isusovih vjernika i službenika, prepuštanje užicima svijeta i služenjem bogatstvu, a ne Bogu, malo pomalo došlo je do istiskivanja Duha Božjega, odnosno njegova marginaliziranja, što je omogućilo da u Crkvu nahrupe svakojaki duhovi koji su uspostavili paralelni sustav djelovanja koji se kao opaki rak uvukao u tijelo Crkve i počeo je razarati iznutra, od dna do vrha.

Dragi prijatelji, no osim ove neugodne i zastrašujuće činjenice mi znamo i za one ohrabrujuće riječi  našega Gospodina: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). I dobro je, štoviše, neophodno je prisjetiti se tih riječi u ovo naše vrijeme koje nam iznosi nepobitne dokaze da je Crkva izravno napadnuta izvana i iznutra. Duh svijeta koji je pod vlašću sotone napravio je svoje pripreme za odlučujući napad. Jednako kao što ih je napravio i u Isusovom životu na zemlji. Svijet tame je imao svoga agenta među Dvanaestoricom koji je u odlučujućem trenutku odigrao svoju nečasnu ulogu izdajnika Sina Božjega. Sve se to preslikalo i na život njegova Otajstvenog Tijela – Crkve.

No i Duh Božji čini svoje, kako onda tako i danas. Kako? Premda se neki ustručavaju otvoreno, tj.

na sva usta govoriti o praktičnom, dakle o vidljivom i opipljivom djelovanju Duha Svetoga na živote ljudi, On ipak djeluje i bez njihove dozvole. Naime, neki su toliko oprezni i toliko prestrašeni od mogućih zabluda i prijevara preko neobičnih i nesvakidašnjih događanja koja dožive pojedinci a oni ih nazivaju viđenjima ili nekim drugim sličnim terminima, da se radije od svega ograde zidinama koje će čuvati ono što je sigurno, opipljivo i lako protumačivo, radije nego da budu žrtve prijevare. Sve je to razumljivo, štoviše i opravdano. Ipak, ovakve reakcije ne mogu se smatrati jedinim ispravnim shvaćanjem i jedinim ispravnom postupanjem na događanja koja nam se u prvi mah čine nejasnima ili sumnjivima. Da je Isus govorio i djelovao po takvom shvaćanju i takvim željama, a ne po Duhu Svetom, onda učenici nikada ne bi doživjeli iskustvo stišavanja oluje na jezeru, iskustvo umnažanja kruha i riba, iskustvo Gospodinova hodanja po vodi, iskustvo pretvorbe vode u vino, niti iskustvo pretvorbe kruha u tijelo Kristovo, odnosno vina u Krv Kristovu. I dakako ne bi ništa bilo ni od iskustva Isusove smrti i uskrsnuća. Sve bi to bilo zaustavljeno jednom rečenicom našega dragog Petra: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,22). Neki misle i žele da sve bude jasno i sigurno za naš umišljeni razum. Zbog toga su mnoga djelovanja Duha kroz povijest Crkve bila krivo tumačena, neka suzbijana, a neka i progonjena. Sjetimo se samo da su neki crkveni stručnjaci za viđenja i vizije svetoga Padra Pia proglasili opsjednutim od sotone  i zabranili mu javno djelovanje. Dakle, nešto slično što se dogodilo i našem Gospodinu, kad su ga farizeji, pismoznanci i svećenici optužili za suradnju s Belzebulom.

Dragi prijatelji i sudionici ovoga susreta, nastavimo osluškivati poticaje Duha i surađivati s njima. A to nije baš jednostavno, i neće biti sve dok ne postanemo slobodni od onoga staroga u nama. Primjer, odnosno iskustvo apostola Petra o kojem razmišljamo, dragocjeno nam je da se znamo ispravno postaviti kad se nađemo u sličnoj situaciji. Apostol Petar sasvim otvoreno govori da je imao viđenje i da na temelju njega mijenja svoje dotadašnje mišljenje i stav o nekim do tada neupitnim uvjerenjima. Svjedoči također da je čuo i raspoznao posve jasne i odlučne riječi: Što Bog očisti, ti ne zovi nečistim. Iz tih riječi shvaća da je promjena i spasenje svijeta djelo Božje, a ne ljudske mudrosti, moći ili položaja. Stoga, Petar svladan od Duha Božjega iskreno zaključuje: „Tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ (Dj 11,17). A to onda znači: Tko sam ja da Bogu postavljam uvjete i granice? Tko sam ja da Boga poučavam što mu je činiti? Tko sam ja da Boga ispravljam?

U ovom izvještaju susrećemo i otvoreno svjedočanstvo o djelovanju anđela kao Božjih suradnika. Ovo je važno zapaziti i uzeti u obzir. Zašto? Zato što se ništa nije promijenilo što se tiče anđeoske službe. Zato što bi i mi trebali sasvim ozbiljno računati na njih, bez obzira na to što bi i nas neki stručnjaci stavili pod povećalo zbog sumnje da s nama nije baš sve u redu.

Što još možemo zapaziti u ovom izvještaju? Petar svjedoči svojim sugovornicima i objašnjava im kako Duh Božji ima inicijativu, vodi glavnu riječ kad je u pitanju širenje evanđelja Isusa Krista. Jer mimo svih očekivanja i na iznenađenje propovjednika evanđelja, Duh nije čekao da oni uvjere pogane da povjeruju u Isusa Krista, pa da im se tek tada objavi, već se događa nešto drugo. Petar kaže:  I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas u početku. Zaista je za ljudsku logiku iznenađenje da Duh Sveti silazi jednako na one koji tek počinju slušati riječ Božju kao i na one koji su cijelo vrijeme bili uz Gospodina. No, to je jedno od brojnih ljudskih čuđenja kad je riječ o Božjim djelima. Ovdje uočavamo da su zaista na mjestu riječi proroka Izaije: „Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Gospodnja. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9). No, osim iznenađenja ovdje imamo svjedočanstvo snažnog i neposrednog djelovanja Duha Svetoga. Ovo je od izuzetne važnosti, jer neki vjernici premalo ili nikako komuniciraju s Osobom Duha Svetoga. U naše vrijeme osobito smo zabrinuti oko sakramenta svete krizme ili potvrde, jer, unatoč našem trudu, uviđamo da se stanje kod većine krizmanika ne mijenja na bolje. Naprotiv. Oni prestaju s vjerničkim angažmanom kojeg su do tada imali. Što je posrijedi? Čini mi se da neki Duha Svetoga ne shvaćaju ozbiljno. Ne vjeruju u Njega kao osobu, već ga doživljavaju kao jedan oblik nejasnog Božjeg očitovanja. A ovaj oblik nevjere posljedica je stanja u svijetu koji ne računa na Boga.  Ne samo da ne računa, već mu se i otvoreno protivi.

Dragi prijatelji, ova neugodna zapažanja i konstatacije ne smijemo zanemariti, ali isto tako ne smiju

biti sami sebi svrhom, odnosno ciljem. Naš neprijatelj nas želi priviknuti na ovakvo stanje i uvjeriti

nas da je to sasvim normalno, da je vrijeme donijelo promjene u svim područjima ljudskoga života,  pa tako i u vjeri. I da se jednostavno trebamo prilagoditi novonastaloj situaciji, ma kakva god bila. I zaista, može se i među kršćanima čuti kako je važno ići u korak s vremenom. Nažalost, to nije put k boljem svijetu, već put ka propasti. Moralni zakon i kršćanska predaja će se mijenjati. Ljudi više neće vježbati krepost čednosti, skromnosti i poniznosti. Zablude će biti na dnevnom redu. Laž i ljudske strasti zauzimat će nepojmljive razmjere. Bludnost, rastave braka, podzemne aktivnosti, kao teror i smrt bit će u ljudskom društvu kao pravilo. Zbog svega toga ljudi će izgubiti krsnu milost. Oni neće više imati grižnje savjesti. Zar nam se ne čini da živimo upravo u takvom vremenu? Ma ne samo da nam se čini, već imamo nepobitne dokaze za to. I što nam je činiti? Kristova logika nam nalaže da počnemo poštivati moralni zakon utemeljen na Isusovoj zapovijedi ljubavi. Da se vježbamo  u čednosti, skromnosti i poniznosti. Da se ne damo uvući u zablude našega vremena.

Da odbacimo bludnost, da čuvamo i poštujemo brak utemeljen na Božjem planu. Da nam obitelj, tj. otac, majka i djeca bude na prvom mjestu naših aktivnosti. Da stanemo na branik života kojega treba štiti, čuvati i njegovati od začeća do prirodne smrti. To Bog od nas traži. To Bog od nas očekuje. A čuli smo što je sv. Petar rekao: „Tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ (Dj 11,17). I zaista ako u  nekomu nema onog sedmog dara Duha Svetoga – dakle, straha Božjega, on će se usuditi oprijeti Bogu. Ali će stoga upasti u kojekakve nevolje kojima neće znati uzroka. Tko nema straha Božjega u sebi taj je ispunjen svim drugim strahovima. Naprotiv, tko u sebi ima straha Božjega, taj se oslobađa svih drugih strahova koji ljudima nanose velike životne nevolje i komplikacije svih vrsta. Dok slušamo ovo ponavljajmo sa sv. Petrom: „Tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu?“ (Dj 11,17).  To je pravi put izlaska iz svih kriza koje su nas se dovezale.