Poznaje Gospodin one koji su njegovi!

Poznaje Gospodin one koji su njegovi!

Apostol Pavao u svojoj drugoj poslanici Korinćanima napisa i ovo: „A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog - Duha“ (2 Kor 1,21-22). Dokslušamo ove Božje riječi i nastojimo ih razumjeti i utjeloviti u svoj život, neka nam uvijek na umu bude naš Gospodin i jedini Spasitelj Isus Krist. Što to znači imati na umu Gospodina? Znači imati vjeru u njegovu stvarnu i aktivnu prisutnost i to sada i ovdje. Što znači sada i ovdje? Upravo u stanju u kojem se nalazimo. Upravo u okolnostima u kojima se nalazimo. Upravo u vremenu u kojem jesmo. Sada i ovdje. Kažem imati vjeru, a ne imati znanstvene dokaze ili neku drugu potvrdu koja će zadovoljiti našu znatiželju ili našu mnogovrsnu ograničenost. Bez vjere mi ostajemo zatvoreni u svoje ograničenosti bez obzira na ova ili ona postignuća kojima se dičimo, a time i onemogućeni da iskusimo ono što nas trenutno nadilazi, a što nam svemogući i bezgranični Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi nudi. Pa nije naš Gospodin tek tako često i snažno govorio o vjeri i inzistirao da vjerujemo, rekavši da će nam biti upravo onako kako vjerujemo. Nije rekao da će nam biti onako kako naš umišljeni razum shvaća, već onako kako nam iskreno i ponizno srce vjeruje. I razum je pozvan da bude iskren i ponizan, podložan djelovanju Duha Božjega i jedino kao takav biti će u funkciji spasenja, tj. postizanju vječnoga života. U suprotnom, oholi i samodopadni razum kao što je Sotonin, biti će u funkciji vječne propasti. Stoga ne trebamo podleći napasti sumnje u Božju riječ ni onda kada nije u potpunosti jasna našem razumu. Zar nas nije naš Gospodin naučio moliti: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ (Mt 6,13)? Da, tako nas je učio. Zašto? Ne slučajno. Znao je, naime, da nam je proći kroz kušnje, napasti i zamke koje nam je pripremio njegov i naš neprijatelj – đavao koji nas napada sa svih strana, preko svih naših moći. Stoga je potrebno, štoviše neophodno, da praktično slijedimo Isusa Krista, da u svakodnevnom ponašanju slijedimo njegov nauk, da bi na taj način došli k Bogu, da bi prispjeli u njegovo Kraljevstvo. A u njegovo se kraljevstvo ne može ući bez njegova pečata. Nema šanse. Što to konkretno znači? Dragi prijatelji, ovdje se radi o veličanstvenom i presudnom otajstvu čijega sadržaja i dosega mnogi nisu u dovoljnoj mjeri svjesni. Misao vodilja nam kaže da nas Bog u Isusu Kristu i po njemu, dakle u njemu i po njemu, pomazuje i pečati svojim Duhom. Tko je stvarno Kristov, taj je Božji pomazanik, taj je Božji zauvijek. On na sebi i u sebi nosi znak, pečat Boga živoga. A što je pečat i koje njegovo značenje? Kako djeluje na nas i na sve druge oko nas? Svi koji nose nečiji pečat jesu sluge, glasnici ili djeca onoga čiji pečat imaju na sebi. To znači da oni uvijek i posvuda čine volju onoga čijim su pečatom opečaćeni, govore o njemu, svjedoče za njega, bore se za njega, služe mu u svemu i to nepodijeljeno, potpuno i zauvijek. Odakle porijeklo i praksa pečaćenja? Naime, znamo da se pečat i pečaćenje upotrebljavalo od davnine, od samih početaka ljudskoga roda. Adam i Eva imali su na sebi Božji pečat jer su stvoreni na njegovu sliku. Znamo da se i danas pečat upotrebljava skoro posvuda i da bez njega praktički ne možemo funkcionirati ako želimo živjeti u zajedništvu s drugima. Pečat je uvijek pečat pa makar u kakvom obliku egzistirao, primitivnom ili pak u modernom, bio on plemenski, kraljevski, državni ili bilo koji drugi. No, trebamo znati da je porijeklo pečata u Bogu, u njegovom stvaralačkom i spasenjskom smislu. Nitko nije i ne može biti samo svoj, ne pripadati nikom drugom. Pečat je znak pripadnosti, znak za onoga koji ga nosi kao i za druge koji ga susreću. I sam Gospodin Isus Krist za sebe svjedoči da je opečaćen. Naime, u Ivanovu evanđelju u 6. Poglavlju čitamo ove njegove riječi: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog – opečati“ (Iv 6,27). A u 10. Poglavlju, u raspri s Židovima čitamo ove njegove riječi: „Kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reći: `Huliš!` - zbog toga što rekoh: `Sin sam Božji!“ (Iv 10,36). Maloprije smo čuli na što nas obavezuje pečat kojega nosimo na sebi. No trebamo znati da za razliku od nekih drugih, Božji pečat nije nasilje, već dar. Što to znači? Znači da mi možemo i moramo odgovoriti na dar, tj. da ga trebamo uzeti, da ga trebamo slobodnom voljom ugraditi u svoj život i na taj se način neraskidivo vezati uz darovatelja ili ga pak odbiti, odstraniti ga iz svoga života. Ponavljam, pečat Božji nije prisila, ali je dragovoljna i slatka obaveza. Kao što reče sam Gospodin: „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“ (Mt 11,30). Stoga nas Duh Božji poučava i potiče na vjernost riječima koje nalazimo u Pavlovoj 2. Poslanici Timoteju: „Ipak čvrsti temelj Božji stoji - pod ovim je pečatom: Poznaje Gospodin one koji su njegovi i neka se kloni zloće tko god imenuje ime Gospodnje“ (2 Tim 2,19). Poznaje Gospodin one koji su njegovi! Dragi prijatelji, ovo imajmo uvijek na umu. Zašto? Zato što će nas to ohrabrivati da nastavimo biti njegovi i u najvećim poteškoćama života. Neće nas zaboraviti i ostaviti. Ili će pak, one koji pokušavaju služiti dvojici gospodara, ozbiljno upozoriti da se to ne može i ne smije činiti.