Tko ima uši, neka čuje!

Promotrimo jednu od brojnih evanđeoskih prispodoba. Riječ je o žitu i kukolju. Poslušajmo: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: 'Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?' On im odgovori: 'Neprijatelj čovjek to učini.' Nato mu sluge kažu: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu“ (Mt 13,24-30). Budući da apostolima u prvi mah nije u potpunosti bila jasna poruka ove prispodobe, Gospodin im je dao sljedeće tumačenje: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega." "Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,37-43).

Nadam se da imamo uši i da čujemo. A ako nam ni nakon ovog Gospodinova tumačenja nije sve jasno, preostaje nam da sami pitamo Gospodina za dopunsko ili pak dodatno objašnjenje. Naravno da ćemo to učiniti ako smo istinski zainteresirani za pravo značenje ove poruke. Zar ima nezainteresiranih? Ima. Naime, ima onih koji su uvjereni da znaju, pa ne traže nikakvo dodatno objašnjenje. Ima pak onih kojima se uopće ne sviđa ovakva prispodoba, niti usporedba pa je sami preinačuju i tumače kako im odgovara. A ima i onih koji su alergični na svaku riječ Božju, a osobito onu koja govori o konačnom obračunu zla i dobra, istine i laži, svjetla i tame, čistoga Boga i nečistog Sotone. Oni ne žele ništa čuti o tome. Ako pak moraju čuti kako se istina evanđelja naviješta, onda, ako ništa drugo ne mogu, tada u histeričnom bijesu počnu istinu nazivati lažlju, a laž istinom, čisto proglašavati nečistim, a nečisto čistim, prirodno neprirodnim, a neprirodno prirodnim. Što to zapravo čine i zašto to čine? Oni rade isti posao kao i njihovi mentori i savjetnici koji su samoga Gospodina Isusa napali sljedećim riječima: „Po poglavici đavolskome izgoni đavle“ (Mt 9,34). Umjesto da budu sretni što izgoni iz ljudi nečiste duhove i oslobađa ih silnih patnji, oni ga napadaju i bogohulno optužuju. Kako to čine? Nikakvim argumentima ili dokazima, već jedino gnjusnim lažima. Od tada pa do dana današnjega traje ista borba, istim metodama. Jedino s tom razlikom što je današnja borba proširena na sve frontove. Čini se da ulazi u završnu fazu.

Dragi prijatelji, znam da nakon ovakvih tvrdnji i izlaganja obično dolazi pitanje: ako je to tako, što nam je činiti? Da, dobro ga je postaviti. Zašto? Pa zato što se dade primijetiti određena zbunjenost, strah i nesigurnost kod branitelja istine. To je donekle opravdano. Branitelji osjećaju da će im netko ugroziti ono za što su izložili sebe i svoje živote, ono što im je dragocjeno i sveto kao što su život, brak, obitelj, djeca, dom i domovina. Zašto? Pa zato što je razumski i emocionalno teško shvatiti i prihvatiti prevrat koji se želi nametnuti. Teško je ostati miran i razborit kada netko počne otvoreno govoriti da je istina laž, a laž istina, da je naša priroda neprirodna, a da nam se ono što osjećamo kao neprirodno nudi kao prirodno, poželjno, jednakovrijedno. I još k tomu da sve to treba ozakoniti i ostaviti kao uzor generacijama koje dolaze. Zaista što možemo reći i što možemo misliti o onima koji su se pobunili i okomili svim sredstvima na onoga koji je Put, Istina i Život, dakle na našega Gospodina Isusa Krista? Hoće li zaista pravi put zanijekati Put koji vodi u život vječni? Hoće li istina ustati na Istinu? Hoće li život udariti na Život? Ne, nikada. To je u sebi proturječno i nemoguće. Jedino onaj koji ide stranputicom želi i druge odvratiti od pravoga Puta. Na Istinu ustaje onaj koji slijedi Lašca. Na Život udara onaj kojemu je završetak u smrti. Teške riječi! Pa što onda? Zar ćemo zbog težine terapije odbaciti zdravlje? Zar ćemo zbog težine pravog puta, skrenuti na put koji vodi u smrt? Ne i ne. Po stoti put – ne! Stoga, "tko ima uši, neka čuje!“ što nam predlaže riječ Božja. Počujmo: „Jer je mudrost gibljivija od svakog gibanja, ona proniče i prožima sve svojom čistoćom. Jer je ona dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove.  Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete i čini od njih Božje prijatelje i proroke. Jer Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću. Ona je od sunca sjajnija i nad sve zviježđe uzvišena; uspoređena sa svjetlošću, ona je nadmašuje: jer svjetlost ustupa mjesto noći, dok zloća nema moći protiv mudrosti“ (Mudr 7,24-30). Ova mudrost koja dolazi odozgor savjetuje nam da budemo jasni i odlučni, beskompromisni i nepopustljivi, ustrajni i hrabri, da budemo istinoljubivi i pravedni, da budemo strpljivi i milosrdni i nadasve da budemo u miru. Teško? Pa što onda? Imaju li ovi savjeti neko argumentirano opravdanje? Itekako! Čuli smo: zloća nema moći protiv mudrosti! Dakle, ako se pouzdamo u mudrost odozgor, ako je prihvatimo za voditeljicu naših misli, riječi i djela, imat ćemo i mir.

Čuli smo također u prispodobi o žitu i kukolju kako sluge pitaju Gospodara: 'Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?' A on reče: 'Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu. Što nam dakle savjetuje mudrost Božja? Savjetuje nam da ne naglimo, da se ne pravimo sucima, da se ne pravimo znalcima, da čekamo vrijeme žetve, kada će žeteoci učiniti ono što je pravedno. A dotle imajmo nadu da ipak nije sve kukolj što trenutno mislimo da jest. Zar nisu neki, i to dobri i pobožni ljudi, mislili da je Savao opasni kukolj kojega po svaku cijenu valja ukloniti i počupati, pa čak i onda kad se obratio? Da, bilo je takvih. Na sreću svih nas, nisu bili u pravu, tako da imamo na raspolaganju veliku posudu s dragocjenim Božjim blagom. Zar bezbožni i pokvareni Augustin za neke nije bio opasni kukolj kojega je trebalo iščupati i baciti u oganj? Na našu sreću to se nije dogodilo. Radilo se ipak o žitu i to kakvom. Divljenja vrijednom. Zar i u naše vrijeme nemamo sličnih najava promjene života? Zar se kod nekih ne nazire čudesna preobrazba koja navješćuje da nije sve kukolj što se nekima činilo.

Za sve ljude oko sebe imajmo samilosti i molimo dobroga Boga da nam se svima smiluje.