„U NARODU JE NASTALA PODVOJENOST ZBOG NJEGA“ (usp. Iv 7,43).

 Ivan evanđelist nas izvještavada da je „u narodu nastala podvojenost zbog njega“ (usp. Iv 7,43). Podvojenost zbog Isusa! Kako to? Zašto to? Dragi prijatelji, ovo nas ne treba čuditi niti sablažnjavati. Naprotiv.

To je potrebno, zapravo nužno očitovanje svakog ljudskoga srca. Svako ljudsko srce će kad-tad izreći svoje konačno i nepovratno opredjeljenje. Zašto? Zato jer je ovo očitovanje i potvrđivanje naše slobode po kojoj jesmo ono što jesmo. Ova podvojenost u narodu o kojoj govori Ivan evanđelist provlači se kroz cijelu ljudsku povijest, počevši od grijeha prvih ljudi. Na nju upozorava i Božji prorok, starac Šimun kad je kod Isusova prikazanja u Hramu rekao Mariji: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,34-35). Ako ozbiljnije i pažljivije proučimo i druge evanđeoske izvještaje, uočit ćemo kako se to redovito događa kod svakog susreta Gospodina Isusa sa razumskim i slobodnim bićima. Isus Krist nastupa kao razumsko i slobodno biće, tako se obraća drugima i na taj isti način prihvaća reakciju drugih. Naš Gospodin ne manipulira s drugim osobama, niti bilo s čim drugim. On ne koristi svoju nadmoć da druge prisili da ga poštuju i slijede, već se spušta na zajedničku razinu na kojoj može i treba doći do izražaja sloboda Boga ali i čovjekova sloboda. Dok se naš Gospodin suvereno ponaša na taj istinoljubiv i dobrohotan način, dotle kod nekih nailazi na reakcije koje jasno naznačuju njihovo odbijanje i neprijateljski stav. U čemu se to očituje? Očituje se ponajprije u njihovoj uznemirenosti, a zatim to prelazi u osporavanje i konačno u neprijateljstvo. Mnogo je takvih primjera zabilježeno u evanđeljima. Sjetimo se samo nekih. Matej evanđelist nam donosi izvještaj o jednom od brojnih susreta Isusa i farizeja u kojemu se očituje sva podmuklost slobodnih i razumskih bića u kojima dominira grijeh oholosti i mržnje. Počujmo: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: "Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?" Znajući njihovu opakost, reče Isus: "Zašto me iskušavate, licemjeri?“ (Mt 22,15-18). A Ivan evanđelist nas izvješćuje o još jednoj sličnoj lukavštini. Poslušajmo o čemu je riječ: „Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ (Iv 8,3-5). Takvi oholi lukavci ne prežu ni od čega, tako da su spremni u svakom trenutku na svoje podlosti. Evanđelist Matej nam opisuje kolika je i kakva je ta podlost koja je spremna na uvrede i ponižavanja čak i onoga koji umire. Naime, došavši pod križ obratili su mu se sljedećim riječima: „Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!" A onda - slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu – da ih i drugi mogu čuti - : "Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam Božji!'“ (Mt 27,40-43).  

Evo, dragi prijatelji, i u ovim izvještajima možemo sasvim jasno primijetiti i razaznati o kakvom se nevjerojatnom razmimoilaženju i sukobu radi. Isusovim neprijateljima nije bilo dosta to što su ga na lažan i perfidan način optužili i na određeni način prisilili Pilata da ga osudi na tako okrutnu smrt, već su imali potrebu da ga na smrt izmrcvarena ismijavaju i izruguju. Zašto? Jedino objašnjenje može se naći u njihovoj oholosti i mržnji prema nekom tko navodno ugrožava njihovu privilegiranu poziciju u narodu. Ovime su htjeli poručiti svima koji su slijedili i simpatizirali Isusa kako su njegove riječi i djela samo lakrdija, prijevara i to uz pomoć sotone. Na taj su način mislili da će jednom zauvijek zapečatiti njegovu sudbinu i dalje zadržati svoj nedirnuti položaj vođa i vladara u narodu. I sve dalje što su poduzimali išlo je u tom smjeru. Čak ih ni Isusovo uskrsnuće nije u tome zaustavilo. Što to znači? Znači da se ne radi o jednom privremenom nesporazumu, o nesporazumu između trenutne skupine ljudi na vlasti i Gospodina Isusa koji se pojavio među njima i počeo govoriti i činiti nešto što se njima nije dopalo, već se radi o jednom temeljnom sukobu, sukobu koji počiva na slobodnom i razumskom opredjeljenju jedne i druge strane. A te dvije suprotstavljene strane postojale su i dan danas postoje na istim položajima, s istim namjerama i ciljevima. Stoga nije moglo doći, niti će ikada doći, do bilo kakvog sporazuma ili kompromisa između Isusa i njegovih protivnika, ni onda ni danas. Naprotiv, sve je vodilo i vodi konačnom okršaju na život i smrt. Dakle, taj okršaj još traje. Kako? Zar Gospodin Isus nije pobijedio nalogodavce smrti i samu smrt? Zar nije uskrsnuo? Jest. Pobijedio je i uskrsnuo. Ali On nije ušao u borbu radi sebe i svoje pobjede. On je pobjednik oduvijek. Ali je ušao u borbu radi nas i našega spasenja da bi i mi, snagom njegove pobjede, postali pobjednici. A naša borba još traje. Dokle? Sve dok s njime ne pobijedimo. A kako ćemo pobijediti? Tako da se svjesno i slobodno pridružimo Gospodinu, da ga slijedimo u mislima, riječima i djelima, da uzmemo svaki dan svoj križ i da idemo za njim. Dokle? Do konačne i zajedničke pobjede nad silama zla i smrti koje još uvijek na nas vrebaju i hoće nas podjarmiti i zauvijek zarobiti. Dakle, približavamo se času kad će Isusova i naša pobjeda biti jedna, jedinstvena i vječna pobjeda. Jedino, ako ovako shvaćamo naše trenutno stanje i našu tešku borbu, moći ćemo se oduprijeti lukavom i posve nemilosrdnom neprijatelju koji ne preže ni od čega da bi nanio što više zla ljudima. Dakle, u Isusovoj pobjedi trebamo prepoznati svoju pobjedu. Prisjetimo se Isusovih riječi koje je uputio svome apostolu Filipu: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). Te nam riječi također poručuju: Tko vidi i prihvaća moju pobjedu, taj vidi i prihvaća svoju pobjedu. A onaj tko ne prihvaća i ne priznaje moju pobjedu, taj neće vidjeti ni svoje pobjede.