Ivan evanđelist nas izvještavada da je „u narodu nastala podvojenost zbog njega“ (usp. Iv 7,43). Podvojenost zbog Isusa! Kako to? Zašto to? Dragi
prijatelji, ovo nas ne treba čuditi niti sablažnjavati. Naprotiv.
To je potrebno,
zapravo nužno očitovanje svakog ljudskoga srca. Svako ljudsko srce će kad-tad
izreći svoje konačno i nepovratno opredjeljenje. Zašto? Zato jer je ovo
očitovanje i potvrđivanje naše slobode po kojoj jesmo ono što jesmo. Ova
podvojenost u narodu o kojoj govori Ivan evanđelist provlači se kroz cijelu
ljudsku povijest, počevši od grijeha prvih ljudi. Na nju upozorava i Božji
prorok, starac Šimun kad je kod Isusova prikazanja u Hramu rekao Mariji: „Ovaj je evo postavljen na propast i
uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač
probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,34-35). Ako
ozbiljnije i pažljivije proučimo i druge evanđeoske izvještaje, uočit ćemo kako
se to redovito događa kod svakog susreta Gospodina Isusa sa razumskim i
slobodnim bićima. Isus Krist nastupa kao razumsko i slobodno biće, tako se obraća
drugima i na taj isti način prihvaća reakciju drugih. Naš Gospodin ne
manipulira s drugim osobama, niti bilo s čim drugim. On ne koristi svoju nadmoć
da druge prisili da ga poštuju i slijede, već se spušta na zajedničku razinu na
kojoj može i treba doći do izražaja sloboda Boga ali i čovjekova sloboda. Dok
se naš Gospodin suvereno ponaša na taj istinoljubiv i dobrohotan način, dotle
kod nekih nailazi na reakcije koje jasno naznačuju njihovo odbijanje i
neprijateljski stav. U čemu se to očituje? Očituje se ponajprije u njihovoj
uznemirenosti, a zatim to prelazi u osporavanje i konačno u neprijateljstvo.
Mnogo je takvih primjera zabilježeno u evanđeljima. Sjetimo se samo nekih. Matej
evanđelist nam donosi izvještaj o jednom od brojnih susreta Isusa i farizeja u
kojemu se očituje sva podmuklost slobodnih i razumskih bića u kojima dominira
grijeh oholosti i mržnje. Počujmo: „Tada
farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu
svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: "Učitelju! Znamo da si istinit
te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci
nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?"
Znajući njihovu opakost, reče Isus: "Zašto me iskušavate, licemjeri?“ (Mt
22,15-18). A Ivan evanđelist nas izvješćuje o još jednoj sličnoj lukavštini.
Poslušajmo o čemu je riječ: „Uto mu
pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u
sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U
Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ (Iv
8,3-5). Takvi oholi lukavci ne prežu ni od čega, tako da su spremni u svakom
trenutku na svoje podlosti. Evanđelist Matej nam opisuje kolika je i kakva je
ta podlost koja je spremna na uvrede i ponižavanja čak i onoga koji umire.
Naime, došavši pod križ obratili su mu se sljedećim riječima: „Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana
sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!" A onda - slično i glavari svećenički s pismoznancima
i starješinama, rugajući se, govorahu – da ih i drugi mogu čuti - : "Druge je spasio, sebe ne može
spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!
Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: 'Sin sam
Božji!'“ (Mt 27,40-43).
Evo, dragi prijatelji, i
u ovim izvještajima možemo sasvim jasno primijetiti i razaznati o kakvom se
nevjerojatnom razmimoilaženju i sukobu radi. Isusovim neprijateljima nije bilo
dosta to što su ga na lažan i perfidan način optužili i na određeni način prisilili
Pilata da ga osudi na tako okrutnu smrt, već su imali potrebu da ga na smrt
izmrcvarena ismijavaju i izruguju. Zašto? Jedino objašnjenje može se naći u
njihovoj oholosti i mržnji prema nekom tko navodno ugrožava njihovu privilegiranu
poziciju u narodu. Ovime su htjeli poručiti svima koji su slijedili i simpatizirali
Isusa kako su njegove riječi i djela samo lakrdija, prijevara i to uz pomoć
sotone. Na taj su način mislili da će jednom zauvijek zapečatiti njegovu
sudbinu i dalje zadržati svoj nedirnuti položaj vođa i vladara u narodu. I sve
dalje što su poduzimali išlo je u tom smjeru. Čak ih ni Isusovo uskrsnuće nije
u tome zaustavilo. Što to znači? Znači da se ne radi o jednom privremenom
nesporazumu, o nesporazumu između trenutne skupine ljudi na vlasti i Gospodina
Isusa koji se pojavio među njima i počeo govoriti i činiti nešto što se njima
nije dopalo, već se radi o jednom temeljnom sukobu, sukobu koji počiva na
slobodnom i razumskom opredjeljenju jedne i druge strane. A te dvije
suprotstavljene strane postojale su i dan danas postoje na istim položajima, s
istim namjerama i ciljevima. Stoga nije moglo doći, niti će ikada doći, do bilo
kakvog sporazuma ili kompromisa između Isusa i njegovih protivnika, ni onda ni
danas. Naprotiv, sve je vodilo i vodi konačnom okršaju na život i smrt. Dakle,
taj okršaj još traje. Kako? Zar Gospodin Isus nije pobijedio nalogodavce smrti
i samu smrt? Zar nije uskrsnuo? Jest. Pobijedio je i uskrsnuo. Ali On nije ušao
u borbu radi sebe i svoje pobjede. On je pobjednik oduvijek. Ali je ušao u
borbu radi nas i našega spasenja da bi i mi, snagom njegove pobjede, postali
pobjednici. A naša borba još traje. Dokle? Sve dok s njime ne pobijedimo. A
kako ćemo pobijediti? Tako da se svjesno i slobodno pridružimo Gospodinu, da ga
slijedimo u mislima, riječima i djelima, da uzmemo svaki dan svoj križ i da idemo
za njim. Dokle? Do konačne i zajedničke pobjede nad silama zla i smrti koje još
uvijek na nas vrebaju i hoće nas podjarmiti i zauvijek zarobiti. Dakle,
približavamo se času kad će Isusova i naša pobjeda biti jedna, jedinstvena i
vječna pobjeda. Jedino, ako ovako shvaćamo naše trenutno stanje i našu tešku
borbu, moći ćemo se oduprijeti lukavom i posve nemilosrdnom neprijatelju koji
ne preže ni od čega da bi nanio što više zla ljudima. Dakle, u Isusovoj pobjedi
trebamo prepoznati svoju pobjedu. Prisjetimo se Isusovih riječi koje je uputio
svome apostolu Filipu: „Tko je vidio
mene, vidio je i Oca“ (Iv 14,9). Te nam riječi također poručuju: Tko vidi i
prihvaća moju pobjedu, taj vidi i prihvaća svoju pobjedu. A onaj tko ne
prihvaća i ne priznaje moju pobjedu, taj neće vidjeti ni svoje pobjede.
Nema komentara:
Objavi komentar