„TKO LI VAS JE SAMO SPRIJEČIO DA SE VIŠE NE POKORAVATE ISTINI?“ (Gal 5,7)

U ovom razmišljanju predvodit će nas misao vodilja uzeta iz poslanice Galaćanima, a glasi: „Tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate istini?“ (Gal 5,7). Nalazimo se u vremenu pogodnom za bujanje kojekakvih grijeha, odnosno, uz pomoć kojekakvih laži, pretvaranje istih u nešto što je navodno sasvim normalno, prirodno, a onda i opravdano i na kraju zakonito i poželjno. Tako da danas imamo mnoštvo grijeha koji su ozakonjeni u mnogim parlamentima svijeta, pa i u onima u kojima u većini sjede kršćani. Kakvi se grijesi ozakonjuju? Neki mali, neznatni? Ma, ne. Ozakonjuju se oni najveći i najteži, grijesi koji iskrivljuju ljudsko dostojanstvo i koji doslovno ubijaju čovjeka počevši od najmanjih i najslabijih u utrobama vlastitih majki. I ovdje moramo stati uz istinu pa iznijeti ono što riječ Božja kaže o takvim kršćanima i o takvim postupcima, o onima koji biraju i o onima koji su izabrani da bdiju nad zajednicom i da se brinu ponajprije o onim najslabijima. Poslušajmo što zapisa sv. Jakov u svojoj poslanici: „Ne smije se, braćo moja, tako događati! Zar vrelo na isti otvor šiklja slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva roditi maslinama ili trs smokvama? Ni slan izvor ne može dati slatke vode. Je li tko mudar i razborit među vama? Neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. Ako u srcu imate gorku zavist i svadljivost, ne uznosite se i ne lažite protiv istine! Nije to mudrost koja odozgor silazi, nego zemaljska, ljudska, đavolska. Ta gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena“ (Jak 3,10-17).

Da, čuli smo opomenu i poziv: ne lažite protiv istine! Dragi prijatelji, kao što rekoh, naš neprijatelj je smislio jednu od najopasnijih podvala za ljude svih vremena, pa tako i našega. Mislim da je to njegovo najopasnije prvo i posljednje oružje u borbi protiv Boga i njegovih stvorenja. Oružje se zov laž. Ne mislim da se đavao tek sada počeo služiti njome. Želim reći da je njome započeo svoju pobunu protiv Boga i da će zajedno s njome doživjeti konačni poraz. Ova mala riječ koja se sastoji samo od tri slova, sadrži u sebi brojne otrovne varijacije i svjedoči nam da je đavao premazan svim mastima i bojama u pokušajima da razori Božji plan s čovjekom i svim stvorenim. Ili barem da ukrade i odnese u svoje prokletstvo nešto od toga.

A zašto kažem da mu je ovo i posljednje oružje? Pa zato što će se baš na njemu skršiti sva njegova moć, pa i moć pretvaranja. Upravo onako kako nas izvještava zadnja biblijska knjiga, knjiga Otkrivenja. Knjiga čiji će ostvareni sadržaj jednom zauvijek, svuda i posvuda, svima i svakom otkriti vječnu istinu koja će nepovratno uništiti sve što joj se protivi. Poslušajmo što i kako stoji u sedmom retku trećeg poglavlja knjige Otkrivenja: „I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti“ (Otk 3,7). Nema sumnje, da se ljubitelji istine vesele ovoj najavi. Ne samo vesele, već i mole Boga da to učini što prije. No, isto tako, nema sumnje da postoje i oni koji se svjesno ili podsvjesno pribojavaju tog neminovnog trenutka. I na neki način pokušavaju odgoditi to vrijeme ili barem ugrabiti što se još dade ugrabiti prije konačnog obračuna u kojem ih čeka vječni poraz.  

Dragi prijatelji, misao vodilja, ne pita samo Galaćane, već i sve nas: „Tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate istini?“ (Gal 5,7). Netko će se možda pobuniti što ovu misao primjenjujem na sve nas. No, dobro. Spreman sam ispričati se svakom i svima onima koji se doista pokoravaju istini, koji žive u skladu s njom. Isto tako sve nas upozoravam da se radi o Božjoj istini, a ne o našoj ili bilo čijoj drugoj. Za sada ostajem pri tvrdnji da se misao vodilja ipak odnosi na sve nas. I uvjeren sam da se sve više očituje napetost između istine i laži, zapravo je riječ o međusobnom obračunu. Mnogo ih je koji se uključuju u sve žešće rasprave o tome što je istina, a što nije. Izmjenjuju se napadi i predbacivanja između pojedinaca i skupina koji se ne slažu oko procjene i ocjene tko zastupa istinu, tko je na strani istine a tko na strani laži. Često puta se to događa na tako neprimjeren način da se iz svega dade zaključiti kako ni jedna od strana nije u pravu. Ali eto, u tome se krije sva podlost i opasnost onih koji znaju da su na strani laži, a naravno pretvaraju se da su na strani istine. Oni ne žele priznati da su na strani laži. Zašto? Zato što žele napraviti potpunu zbrku i nesnalaženje među ljudima kad je riječ o istini. I onda imamo privatno i javno licitiranje oko istine. U takvoj se zbrci našao i Isusov sudac Poncije Pilat koji se pitao što je istina, premda je stajala pred njim. Ali, upravo radi opće zbrke koju su stvorili sljedbenici laži, Pilat je osudio istinu na smrt. On je doduše imao predosjećaj da se radi o nekakvoj zakulisnoj igri Isusovih tužitelja, ali nije imao ni snage ni volje da se upusti u obranu istine i pravde. On je gledao svoje interese i čuvao svoj položaj. A tko bi se nadao, odnosno tko bi se usudio tada misliti, a još manje reći da su te zakulisne igre protiv Istine predvodile tadašnje vjerske i društvene elite, odnosno vođe. A, kako znamo, ipak jesu. Stoga nas sve potičem da ozbiljno i sveobuhvatno, iskreno i ponizno pristupamo raspravama o istini.

Dragi prijatelji, ovo pitanje o istini postavljeno je našoj vjerničkoj savjesti i na njega smo dužni odgovoriti iskreno i ponizno. Budimo zahvalni Bogu što nam ga postavlja. Zašto? Zato što je pitanje istine, zapravo pitanje života, vječnoga života. Onda ništa nije čudno što se otac laži upinje svim silama da zamrači istinu u ljudskom srcu, jer dobro zna da je istina jedino u Bogu, zapravo da je Bog istina. Stoga, kada Duh Sveti preko apostola Pavla postavlja ovakvo pitanje Galaćanima i svima nama, On nas potiče da provjerimo i utvrdimo jesmo li u istini ili nismo. Ako nismo, da otkrijemo što je to, ili tko je taj koji nam priječi da se pokoravamo istini, da u njoj i po njoj živimo. Kojoj istini? Gdje se ona nalazi? Tko nam ju je objavio i protumačio? Možemo li je spoznati? Ovo su sljedeća pitanja koja nam se sama po sebi nameću i traže odgovor. A upravo u odgovorima na ova pitanja započinju mešetarenja i borbe. Pogledajmo samo pojedinačne, obiteljske, društvene i međudržavne, unutar vjerske, međuvjerske i međunacionalne sukobe. Jesmo li ikada čuli i vidjeli da se bilo koja strana u tim sukobima priznaje krivom? Ako i jest, to je tako rijetko i uvijek pod nekim uvjetima. Naprotiv, svaka od njih ističe da je u pravu, dakle da je istina i pravda na njezinoj strani. Naravno, navode brojne argumente i dokaze da je tomu tako. Skoro se ništa ili sasvim malo mijenja, kada te strane pristupe nekakvom sudu koji treba ispitati tko je prav, a tko kriv. Nakon presude, uglavnom i dalje, sve strane ostaju pri svom uvjerenju, pa makar bile proglašene krivima i zbog toga kažnjene. I naravno, mnogima će se oteti uzdah pitanje: Tko će nam reći ili pokazati što je istina?

O čemu se zapravo radi? Zaista se moramo jako ozbiljno zapitati: Poznamo li istinu i jesmo li u njoj? Mnogi će možda reći da ju poznaju i da žive po njoj. A tada se pitamo: otkud onda ovoliki grubi nesporazumi i teške borbe kad je riječ o istini? Otkud nesporazumi i borbe i onda kada se radi o procjenama nekih zbivanja unutar Crkve? Uzmimo za primjer činjenicu da neki vjernici, bilo laici, bilo hijerarhija oduševljeno hrle u neka mjesta ukazanja B. D. Marije s uvjerenjem, odnosno, kako sami kažu, vlastitim iskustvom tvrde da je ono što se tamo događa istinito, tj. da dolazi od Boga, a drugi dio vjernika to žestoko odbacuje tvrdeći da se radi o laži, zapravo o đavolskom zavođenju. Takvih primjera je sve više. Toliko različitih i tako suprotstavljenih mišljenja čujemo i čitamo o tim privatnim ukazanjima da se moramo zapitati: Kako je to moguće? Zašto nam se to događa? Koji nas to duh pokreće i vodi? I što bi trebali poduzeti da i jedni i drugi dođu do spoznanja jedne jedine istine bez ikakvih natruha? Znam da će neki s pravom reći, da to ne spada u bit naše vjere i da nismo obavezni prihvaćati tzv. privatne objave. To je u redu. Ali ne bismo smjeli ni indiferentno promatrati i ništa ne poduzimati kada vjernici jedni druge proglašavaju lašcima i sljedbenicima zloduha, dok istodobno zajedno, na istoj sv. Misi pristupaju istom stolu Gospodnjem. Iz ovoga se primjera vidi i očituje kolika je važnost spoznaje Božje istine. Dragi prijatelji, nije lako biti istinoljubiv. To je itekako zahtjevno. Zašto? Zato što je istina, uvijek i samo istina i ne dopušta da ju se ujarmi i upotrebljava za interese ovoga ili onoga uvjerenja, ma čije ono bilo. Svi vjernici u Crkvi, bez obzira na svoje mjesto ili službu, trebaju biti u službi Božje Istine, a ne u službi svoga položaja, interesa, uvjerenja ili ne znam čega drugoga. Kad bi bilo tako, onda bi svaka laž bila vrlo brzo uočena i raskrinkana. A ovako imamo neke čudne borbe, pune gorčine i teških osuda. Dakle, ne preostaje nam ništa drugo, već da se svi, dakle, sve trenutno suprotstavljene strane, odluče odreći svojih zapjenjenih uvjerenja iz kojih vrcaju teške optužbe prema drugima i u poniznoj molitvi zazivati Duha Svetoga da nam svima udijeli dar razlikovanja duhova. Dakle, jednostavno rečeno, da dopustimo Istini da se sama brani i očituje u svakom od nas. Uostalom, ona to već čini i učinit će jednom zauvijek pri drugom dolasku Gospodina našega Isusa Krista. Nije li za svakoga od nas bolje da ga sačekamo u istini, a ne u svađama i prepirkama oko svojih uvjerenja o istini.

Dragi prijatelji, dok o ovom razmišljamo i ispitujemo se, moramo se jako ozbiljno, iskreno i nadasve ponizno zapitati još o nečem jako zanimljivom. Što je to? Evo o čemu se radi. Zapitajmo se - što se to dogodilo s pismoznancima, farizejima i velikim svećenicima pri susretu s Istinom, tj. Isusom Kristom? Ma, ne radi se ovdje o bilo komu, već kako smo čuli, radi se o pismoznancima - učenim poznavateljima svetoga Pisma, o farizejima - vjernim vršiteljima zakona, o velikim svećenicima - onima koji su imali vrhovne službe u vjerskoj zajednici u Isusovo vrijeme. Kako je moguće da baš oni nisu prepoznali istinu, Božju istinu o kojoj su toliko govorili i druge poučavali? Nažalost, nisu. Što im se dogodilo? Jedini zaključak je da ih je nešto, odnosno netko spriječio da se pokore istini. Njihovo uvjerenje da su upravo oni u istini, bilo je samo lažno uvjerenje. Oni su se samo umislili da znaju vrijeme, mjesto, izgled i način pojave najavljenog Mesije. I otišli su u krivo, izvan istine. Njihovi zapjenjeni govori protiv Isusa iz Nazareta, iz kojega po njihovom mišljenju ne može ništa dobro izići, samo su ih još više udaljavali od Istine. Stoga im Gospodin Isus ovako odgovara: „Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate“ (Iv 7,28). A kad su se oni na njegove riječi još više zapjenili, On im je sasvim otvoreno rekao: „A eto, tražite da ubijete mene, mene koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo“ (Iv 8,40). Ubiti onoga tko govori, odnosno naviješta istinu! Kako je ovo zastrašujuće čuti! Ali se to događalo i još uvijek se događa. U naše vrijeme s tolikim intenzitetom da samo duhovno slijepi i gluhi to ne vide i ne čuju.