„PAZITE DA NE ODBIJETE ONOGA KOJI VAM GOVORI!“ (Heb 12,25)

Veličanstveno Božje milosrđe razlijeva se ovim svijetom. Pa kad je već tako, a sigurno jest, onda nastavimo u tom smjeru, ali još otvorenije, još odlučnije, još iskrenije, sa još većim uvjerenjem i povjerenjem. Zaista, bilo bi besmisleno oklijevati i čekati. Čekati što i koga?

Bog nas ljubi. Doduše, koji put nam se čini da nije tako. Ali, to nam se samo čini, jer još nismo do kraja otvoreni djelovanju njegova Duha preko kojega nam dolazi ta Božja ljubav, odnosno milosrđe. Stoga nam Bog prilazi na razne načine, govori na razne načine, dotiče na razne načine, ne bi li nas potaknuo da se zapitamo zašto smo još uvijek u stanju krize, depresije, tjeskobe, nevjere. Zašto smo nesretni i zašto unesrećujemo jedni druge.

Dragi prijatelji, uvjeren sam da je Duh Sveti i sada u akciji. Ovo naše druženje jest njegov dar svakom od nas. No dar susreta nije nam darovan da nam prikrati vrijeme ili pak samo da nam ublaži trenutnu bol ili nekakvim placebo efektom omogući da par sati ne mislimo na svakodnevne nevolje ili ružne stvari koje nam se dešavaju. Njegovo druženje s nama je mnogo uzvišenije, mnogo značajnije i mnogo plodonosnije. Stoga i mi budimo velikodušniji u svom otvaranju, u svojoj iskrenosti i poniznosti. Budimo spremni na opraštanje svima i svakome. Budimo spremni zatražiti oproštenje od onih koje smo povrijedili. Budimo spremni prihvatiti volju Božju. Što je za nas bolje: naša volja, volja nekog drugog ili pak volja Božja? Znam da ćemo svi reći da je za nas najbolja volja Božja. Pa, ako tako mislimo i govorimo, onda i postupajmo u skladu s tim. Ako se pak zavaravamo, onda je krajnje vrijeme da prestanemo s time. 

Dragi prijatelji, Duh nam Božji kroz poslanicu Hebrejima šalje sljedeću poruku da nam bude misao vodilja u ovom susretu: „PAZITE DA NE ODBIJETE ONOGA KOJI VAM GOVORI!“ (Heb 12,25). Da. Iz svake Božje riječi isijava njegova veličanstvena ljubav prema svakom od nas. Stoga na isti način, dakle u ljubavi, pristupajmo njegovim riječima, slušajmo ih i primajmo ih otvorena i ponizna srca, bez obzira koliko i kako ih trenutno razumijemo. Nitko nije odjednom sve shvatio i prihvatio. Dakle, radi se o jednom procesu. Pravo i potpuno razumijevanje, tj. razumijevanje po Duhu, sigurno će doći ako ustrajemo u povjerenju u Boga i predanju u njegovu svetu volju. Mi se trebamo prilagođavati riječi Božjoj, a ne riječ Božju prilagođavati nama, našem nepotpunom, ograničenom i uskom ljudskom razumijevanju, našim sebičnim željama i sumnjivim prohtjevima. Jer tko smo mi, tko sam ja i tko si ti, brate i sestro, da se suprotstavljamo Bogu, da s njim vodimo polemiku, da ga uvjeravamo u svoju ispravnost? Znam, da ima onih koje riječ Božja žulja, uznemiruje, iritira ili nešto slično tome. Što to znači? Naravno, da nema jedinstvenog ili univerzalnog odgovora koji bi pristajao svima. Stoga je dobro, ali i neophodno da svatko od nas provjeri svoje nutarnje vibracije kad čuje riječ Božju. I dade se primijetiti, kako grješne ljude najviše 'uznemiri' riječ Božja kad do njih dopre u svom čistom obliku. Naime, polovična ili iskrivljena riječ Božja im je podnošljiva jer osjećaju da s njom mogu manipulirati. To se najbolje vidi po polemikama oko biblijskih tekstova. Kad ljudi počnu napadati jedni druge u ime riječi Božje, a ne vide kako su sami daleko od istine, onda je to znak da riječ Božju zloupotrebljavaju i koriste u neke druge svrhe kao što je bio slučaj s onim farizejom iz evanđelja koji se počeo pred Bogom hvaliti svojom pobožnošću, poznavanjem pisama i dobrim djelima, a prezirati druge zbog neznanja i grješnosti. Naprotiv, ako se ljudi, nakon susreta s riječju Božjom, počnu udarati u prsa kao što je činio onaj carinik i govoriti: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13), to će biti znak da ih je dotakla Istina Duha koja se nalazi u 'materijalnim' riječima svetoga Pisma. Bez Duha Božjega nemoguće je razumjeti riječ Božju, njezinu poruku i krajnju svrhu. A ima onih koji uporno pokušavaju kojekakvim mozgovnim akrobacijama ovladati riječju Božjom na taj način da je podvrgnu svojim interesima ili jednostavno da se na taj način pokažu i dokažu pred drugima kako su i koliko su pametni. A to onda prelazi u opasno područje manipulacije koju smo vidjeli kod vrača Šimuna koji je od apostola pokušao kupiti moć odnosno dar čudotvorstva. Poslušajmo kako je taj slučaj opisan u Djelima apostolskim: „Kad Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh, ponudi apostolima novaca govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga." Petar mu odvrati: "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći! Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom! Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga. Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan“ (Dj 8,18-23).     

Stoga, dragi prijatelji, pokušajmo zajednički promotriti neke od mogućih reakcija na izvorne riječi Božje. Maloprije sam rekao kakva bi temeljna reakcija bila najplodonosnija - slušati ih i primati otvorena i ponizna srca bez obzira na trenutno čisto ljudsko razumijevanje. No, budući da smo ranjeni i u mnogočemu iskrivljeni od grijeha, prijeti nam realna opasnost da ne postupimo tako, već da radimo po svom nahođenju, odnosno da težimo za tzv. tajnim znanjima, da tražimo nekakve skrivene poruke i tome slično. Dakle, što nam je činiti pred riječju Božjom? Što nam je činiti pred Božjim poticajima koji nam stižu na neke druge načine? Što nam je činiti pred Božjim znakovima? Bog se nije ograničio ničim, pa tako ni riječju koja je jednom zapisana preko ljudi, složena u knjigu koju zovemo Biblija. Uostalom, u samoj zapisanoj riječi, konkretno u Ivanovu evanđelju objavljeno nam je da je Isus mnogo toga učinio što nije zabilježeno u knjigama. Tamo čitamo: „A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale“ (Iv 21,25). Apostol Ivan želi nam reći da je Isus Krist učinio i izgovorio toliko toga da ne bi stalo u sve knjige svijeta. Naravno ovdje se ne radi isključivo o kvantiteti, već i o kvaliteti njegovih riječi i djela. A kvaliteta koja se nalazi u Božjim riječima i djelima nije niti može biti ograničena na određeno vrijeme, mjesto i osobe. Tako možemo reći da dijalog između Boga i čovjeka nije zaustavljen ni ograničen, bilo vremenom, bilo prostorom, ili pak ljudima. On traje. Štoviše pojačava se i dobiva na snazi i raznovrsnosti. Posvjedočeno nam je i stoga znamo da je Bog govorio na mnogo načina, mnogim ljudima, u raznim vremenima, kao što čitamo u poslanici Hebrejima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama“ (Heb 1,1-3).

Dakle, Bog dijalogizira, odnosno komunicira, surađuje, mijenja, dorađuje i usavršava sve stvoreno. Kako? U Isus Kristu, odnosno po njemu, kroz njega. I naravno, svi vidimo i svima nam je jasno da taj proces nije završen. Bog i dalje govori i radi, usavršava svijet. Kako? Na mnogo načina. Neki su nam znani, a neki ne. No, nije toliko važno znati kako Bog nešto radi, već je važno biti pozoran na njegove riječi i djela i biti mu suradnik. Prije svega biti plodno tlo za sjeme njegove riječi koje će izniknuti i donijeti obilne plodove. Sam Gospodin nam je rekao da ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta. Da je smatrao da je dovoljno da imamo ono što je zapisano, onda nam ne bi rekao: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je“ (Iv 16,12-15).

Kako i zašto se ljudima može dogoditi da odbiju onoga koji im govori? Pa, nekima se to događa zato što su se unaprijed ogradili od bilo kakvog Božjeg djelovanja, proglasivši se svojevoljno ateistima ili agnosticima. Drugima pak zato što su prihvatili kojekakva sektaška krivovjerja kojima po vlastitom nahođenju preoblikovana riječ Božja služi za postizanje vlastitih ciljeva, a ne Božjih. A što je s nama koji se smatramo pravovjernim vjernicima? Može li se i nama dogoditi da odbijemo Onoga koji nam govori? Ako da, kako i zašto? Pa možemo reći da se misao vodilja obraća ponajprije nama, pravovjernim vjernicima. Velika većina onih koji slušaju riječ Božju na nedjeljnim Misama ili pak na raznim seminarima ili duhovnim obnovama jesu takvi vjernici. I upravo takvima, dakle nama takvima, upućeno je upozorenje: „Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori!“ (Heb 12,25).