DOĆI ĆE DANI

Izgleda da neki i među nama kršćanima nisu dovoljno svjesni u čije su ime kršteni i komu pripadaju. Zašto u nama i među nama nema dovoljno ponosa, sigurnosti, nade, radosti i ljubavi zbog pripadnosti Isusu Kristu, Sinu Božjemu? Zašto ne svijetli naša svjetlost pred ljudima da vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima? (usp. Mt 5,16). Zašto se neki i među nama kršćanima više hvale i ponose zbog pripadnosti nekom klubu, stranci, organizaciji nego zbog pripadnosti Isusu Kristu? Zašto tako oduševljeno možemo pričati o kojekakvim idolima, a o Isusu jedva promucamo nešto malo? Zašto nam Isus nije dovoljno atraktivan? Zašto nam je njegova riječ strana i teška? Dragi prijatelji, ne dajte se uznemiriti zbog ovih pomalo provokativnih pitanja. Ona su nam poticaj da dobro preispitamo stanje svoje duše i da još jednom provjerimo svoju iskrenu privrženost Bogu i njegovom planu. Znam da su mnogi od vas naprosto zaljubljeni u Isusa i da vam je On jedini Put, jedina Istina i jedini Život. Takve potičem da svoju poziciju iskoriste tako da žarkom molitvom zamole svoga dragog Gospodina i Prijatelja da u svoj Božanski naraštaj privuče one koji se još uvijek nalaze u opakom naraštaju prije nego što dođe Dan velik i strašan, Dan Suda. Nažalost vlastitim očima motrimo kako našeg Gospodina i danas ignoriraju, iskrivljuju i izruguju njegov nauk i odbacuju ga. Ponovno ga razapinju nevjerom, zatajenjem, otpadom i izdajom. U javnom i privatnom životu današnjega svijeta ponovno se daje prednost Barabama, a Gospodinu Isusu ostaje izrugivanje, pljuvanje, bičevanje i križ. Gospodin i danas trpi i nosi patnje i boli svijeta. Hoćemo li ga i mi ostaviti? Mislim da su došla vremena koja nas nukaju da mu se što hitnije i što iskrenije vratimo i da se čvrsto priljubimo uz njega. Možda će netko reći da je to trajni poziv. Istina je, ali ne smijemo smetnuti s uma njegove veoma ozbiljne i opominjuće riječi. Naime u Lukinu evanđelju čitamo: «Doći će dani kad ćete zaželjeti vidjeti i jedan dan Sina Čovječjega, ali ga nećete vidjeti. Govorit će vam: 'Eno ga ondje, evo ovdje!' Ne odlazite i ne pomamite se! Jer kao što munja sijevne na jednom kraju obzorja i odbljesne na drugom, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u Dan njegov. No prije treba da on mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci» (Lk 17,22-25).

Opaki naraštaj to upravo čini. Nevjerojatno je ali istinito da i nakon dvije tisuće godina On nije našao dolično mjesto na ovoj našoj jadnoj zemlji. On i dalje hodi svojim križnim putom, od štalice do Kalvarije. Odbačen, odbačen, odbačen! Kako? Zašto? Odgovor: «Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije» (Mt 26,24). Kad je jao čovjeku, zar nije jao i narodu koji odbacuje Boga? Kad je jao narodu, zar nije jao i zemlji koja odbacuje Boga? Da, tako je pisano. Tako će biti. Jer prije njegova i našega konačnog trijumfa, On treba da mnogo pretrpi i da ga ovaj naraštaj odbaci. Naša spremnost zaista mora biti velika.