PAZITE DA NE ODBIJETE ONOGA KOJI VAM GOVORI!

Bog dijalogizira, odnosno komunicira, surađuje, mijenja, dorađuje i usavršava sve stvoreno. Kako? U Isus Kristu, odnosno po njemu, kroz njega. I naravno, svi vidimo i svima nam je jasno da taj proces nije završen. Bog i dalje govori i radi, usavršava svijet. Kako? Na mnogo načina. Neki su nam znani, a neki ne. No, nije toliko važno znati kako Bog nešto radi, već je važno biti pozoran na njegove riječi i djela i biti mu suradnik. Prije svega biti plodno tlo za sjeme njegove riječi koje će izniknuti i donijeti obilne plodove. Sam Gospodin nam je rekao da ostaje s nama u sve dane do svršetka svijeta. Da je smatrao da je dovoljno da imamo ono što je zapisano, onda nam ne bi rekao: „Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je“ (Iv 16,12-15).

Kako i zašto se ljudima može dogoditi da odbiju onoga koji im govori? Pa, nekima se to događa zato što su se unaprijed ogradili od bilo kakvog Božjeg djelovanja, proglasivši se svojevoljno ateistima ili agnosticima. Drugima pak zato što su prihvatili kojekakva sektaška krivovjerja kojima po vlastitom nahođenju preoblikovana riječ Božja služi za postizanje vlastitih ciljeva, a ne Božjih. A što je s nama koji se smatramo pravovjernim vjernicima? Može li se i nama dogoditi da odbijemo Onoga koji nam govori? Ako da, kako i zašto? Pa možemo reći da se misao vodilja obraća ponajprije nama, pravovjernim vjernicima. Naime, velika većina onih koji sudjeluju u ovom susretu jesu takvi vjernici. Velika većina onih koji slušaju riječ Božju na nedjeljnim Misama ili pak na raznim seminarima ili duhovnim obnovama jesu takvi vjernici. I upravo takvima, dakle nama takvima, upućeno je upozorenje: „Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori!“ (Heb 12,25). A kako to mi odbijamo Onoga koji nam govori? I ovdje se susrećemo s brojnim, najčešće lukavim i zamaskiranim načinima koje nakon određenog vremena ni ne zamjećujemo i uvjereni smo da je s našim odnosom prema Bogu sve u redu. A nije. Pokušajmo uočiti i evidentirati barem neke od njih.

1. Nekima nije jasan ili nije dovoljno jasan sam pojam Božjeg govora, Božje komunikacije s čovjekom. Njihovo uvjerenje je da Bog govori samo rijetko i samo pojedincima koje zovemo prorocima i svecima i to na jedan tajanstven način. Uvjereni su da kad jednom riječ Božja upadne u ljudske ruke, ona više nije sigurna, nije više ono što je bila. Sjetimo se kako su se Izraelci odnosili prema najvećem proroku staroga zavjeta i njegovim riječima – malo su mu vjerovali, malo sumnjali, a onda i otvoreno suprotstavljali.

2. Neki pak Božje zapisane riječi ili izgovorene preko proroka i svetaca, doživljavaju onako općenito, neosobno i neobvezujuće. To su riječi koje služe samo u obredne svrhe, tj. da se pročitaju i čuju u crkvi i da onda tamo i ostanu. Dakle, otprilike ovako: Ostavi Boga njegovom svijetu i vrati se u svoj svijet.

3. Jedni pak smatraju da su riječi Božje toliko tajnovite i šifrirane da ih nitko ne može u potpunosti i ispravno shvatiti, pa nam preostaje da ih svatko primi i prakticira na svoj način. Iz toga proizlazi sva nakaradnost nekih vjernika, odnosno njihova vjerničkog života u kojem se izmjenjuju molitve s klevetanjima, riječi Božje s vračarskim riječima, dobra djela sa zlim djelima.      

4. Nekima su pak riječi Božje samo savjetodavnog karaktera. Možeš ih prihvatiti, ali ne moraš ako ti se baš ne sviđaju. 

Dragi prijatelji, zbog ovih i sličnih razloga imamo ovo što imamo. Imamo stanje zbog kojega je naš Gospodin Isus Krist rekao riječi koje nas moraju ozbiljno zamisliti i potaknuti na iskreno i žurno obraćenje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8).

Ovaj, od Isusa Krista najavljeni gubitak vjere kod ljudi, nije teško uočiti. Naprotiv, on nas je već dobro uzdrmao i doveo u stanje tzv. sveopće krize. A zašto je došlo do krize, odnosno gubitka vjere kod mnogih? Sa sigurnošću mogu reći da se to desilo upravo zbog toga što su ljudi zanemarili Božji govor, njegove opomene i savjete. Dakle, dogodilo nam se upravo ono na što nas je upozoravala i još uvijek upozorava riječ Božja: „Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori!“ I sad smo tu, gdje jesmo, u stanju u kojem jesmo. Kako bi dobili još potpuniju sliku o čemu nam govori ova riječ, počujmo je u kontekstu u kojem je napisana. Autor poslanice Hebrejima piše svojim sunarodnjacima i podsjeća ih na njihovu povijest u doba izlaska iz ropstva kad ih je po Božjem nalogu u obećanu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko, predvodio veliki prorok i vođa - Mojsije. Podsjeća ih na tvrdoglavost njihovih predaka i opominje ih da ne ponove taj isti grijeh. Počujmo taj spomenuti kontekst misli vodilje: „Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori! Jer ako ne umakoše oni što su odbili onoga koji je na zemlji davao upute, kudikamo ćemo manje mi ako se okrenemo od Onoga koji ih daje s nebesa. Njegov glas tada zemlju uzdrma, sada pak obećava: Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo“ (Heb 12,25-26). Pisac poslanice ističe da nisu umakli, odnosno izmakli kazni oni Izraelci koji su se oglušili na Mojsijeve upute, na upute koje im je davao jedan od njih, jedan koji je zajedno s njima tumarao pustinjom. A zatim, pisac poslanice, upozorava na novu situaciju u kojoj upute više ne dolaze od nekoga sa zemlje, već od nekoga koji ih daje s neba, a to je Isus Krist, Sin Božji. I naglašava: ako oni nisu umakli, kudikamo ćemo manje mi koji odbijamo Onoga koji nam je došao s nebesa. Nadalje, kako smo čuli, pisac stavlja još jednu usporedbu i kaže: Njegov glas tada zemlju uzdrma, sada pak obećava: Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo. Dakle, tada se tresao Sinaj, a sada će se tresti ne samo ovo ili ono brdo, već cijela zemlja i nebo. Zašto? Reakcija sukladna gluhoći i sljepoći naroda. Onaj prvi izabrani narod bio je tvrdokoran u svojoj nevjeri. Ovaj drugi izabrani narod nastavlja istim, pa čak i opasnijim putem jer odbija Boga koji im nije govorio kroz munje i gromove, već im se kroz utjelovljenje očitovao tako bliskim, a kroz žrtvu života tako zainteresiranim za njihovo spasenje. Da bi probio gluhoću prvoga naroda i omekšao njihova tvrdokorna srca, Bog je tada uzdrmao zemlju. A da probije gluhoću novoga naroda i da im omekša nevjerna srca, Bog će, kako smo čuli, potresti ne samo zemlju nego i nebo.