ZAŠTO SMO NA SVIJETU?

ZAŠTO SMO NA SVIJETU?

Božji i naš neprijatelj – sotona, nastojao je i još uvijek nastoji razoružati nas. Je li uspio u svom naumu i koliko je uspio? Što bi to značilo da nas je razoružao? Da bi došli do što cjelovitijeg odgovora trebamo znati kako i preko koga on djeluje. Za njega riječ Božja tvrdi, da je lukavac, lažac i mrzitelj. Stoga se prije završnog obračuna dobro zamaskirao i progurao u bojne redove svoga protivnika, tj. u Kristovu crkvu da bi napravio zbrku, da bi donio lažne vijesti, da bi izokrenuo stvarnost, da bi izmijenio poklad vjere, da bi uspavao ratnike, da bi ih zatrovao kompromisima sa duhom ovoga svijeta.

Zamislimo situaciju da novinar izvještava s nekog ratišta, na kojem svakodnevno pogibaju vojnici i civili, siluju žene, ubijaju djeca i starci, pale i uništavaju kuće i društveni objekti, a da u njegovu izvještaju stoji da je sve manje-više u redu i da se eto dogodio nekakav nesporazum između dviju strana i da se vode pregovori oko rješenja nastalih problema. Na što bi to sličilo? To bi nas sve zabrinulo i razljutilo. Smatrali bi takvog izvjestitelja gorim i od samog neprijatelja. A što reći na one učene i veleučene tzv. teološke glave, suvremene pismoznance koji u našem duhovnom ratu upravo to čine? Oni već dulje vremena propovijedaju tu čudnu teologiju u kojoj nema nikakvog đavla, nikakvog čistilišta, a pogotovo nema nikakvog pakla, pa sukladno tome nema ni sukoba, a onda je i pozivanje na borbu besmisleno. Ostaje nam da u njihovim izvještajima pročitamo poruku: Jedite, pijte i uživajte na sve moguće načine, bez grijeha i u grijehu, a nakon toga čeka vas još veći užitak u raju. A to što se svakodnevno ubijaju i maltretiraju milijuni Božje djece preko ubojstva nerođenih - abortusa do ubojstva iz tzv. samilosti – eutanazijom, to nije vijest koju treba objaviti s bojnog polja, a kamo li se uzbuđivati zbog toga. A to što svakodnevno milijuni umiru od gladi i žeđi, nikom ništa. A to što ljudi muče jedni druge na brojne načine, nikom ništa. A to što se nama i našoj djeci preko masmedija svakodnevno serviraju svakojake perverzije, nikom ništa. I tako su nas malo pomalo navikli gledati i slušati o svim tim strahotama kao, eto, o nečemu što spada u sasvim normalne i prirodne stvari. Ta, mi smo samo ljudi. Jadni ljudi! A ne znaju da se to isto sprema i njima, na ovaj ili onaj način. A ovdje spominjemo samo ono, bolje reći samo mali dio onoga što se stvarno događa u prostranstvima duha, u duhovnom ratu. Sada, kad već možemo govoriti o globalnoj sodomiji, kako bi izgledalo da možemo doznati, spoznati i okušati sve te odurne sadržaje grijeha koji se čine, mišlju, riječju, djelom i propustom? Ne, nitko od nas ne bi mogao podnijeti taj teret odvratnog zadaha smrti. Istoga trena nestalo bi nas. No, Bog zna. Bog vidi. I samo zato što je Bog može sve to promotriti i sve staviti na svoje mjesto. Evo jednog primjera iz Starog zavjeta koji nam može poslužiti kao dobra ilustracija onoga što se događa kada ljudi odstupe od saveza s Bogom. Riječ je o veoma teškim vremenima u doba hrabrih Makabejaca. Poslušajmo dakle kako je sotona razoružavao svoje protivnike u to vrijeme i uočimo kako nije riječ o nikakvom slučajnom, političkom ili društvenom činu kojim jedna grupa ljudi želi nametnuti drugoj svoje običaje i zakone, već se radi o izravnom napadu zloduha na one koji štuju pravoga Boga. Počujmo: „Tako, pošto je kraljevao dvanaest godina, Aleksandar umrije. A njegovi časnici preuzeše vlast, svaki na svome području. Svi se oni poslije njegove smrti okruniše, a tako nakon njih i njihovi sinovi. Tako se godine i godine množilo zlo na zemlji. Od njih dođe grešni izdanak Antioh Epifan, sin kralja Antioha, koji bijaše talac u Rimu. On se zakralji godine sto trideset i sedme kraljevstva grčkoga. U one dane nađoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: “Hajde da sklopimo savez s narodima svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snađoše nas mnoga zla.” I mnogima se to svidjelo. Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim običajima. I sagradiše u Jeruzalemu borilište, kako to običavaju pogani, prepraviše svoje obrezanje i otpadoše od svetog Saveza. Ujarmiše se s poganima i prodaše se da čine zlo. I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto četrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. I palili su tamjan na vratima kuća i po trgovima. A u koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru. Ako bi otkrili da tko čuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen. Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od nečistih jela. Radije su išli u smrt nego da se onečiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali. Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom. (1 Mak 1,7-15;41-43;54-57;62-64).

A danas? Kako trebamo gledati na sve ovo što se događa u našem vremenu, u našem svijetu? Koji je prvi i zadnji smisao svih, navodno modernih i znanstvenih učenja o čovjeku, o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Kako se danas odgovara na ono temeljno ljudsko pitanje: Zašto smo na svijetu? I je li to uopće više temeljno ljudsko pitanje suvremenog svijeta? Nikomu ne pada napamet proglasiti ljudskim pravom pravo na vječni život s Bogom i u Bogu. A kako su glasni i agresivni oni koji hoće proglasiti ljudskim pravom pravo na ubojstvo nevinih Božjih stvorenja. Kako ljudi reagiraju i koliko prihvaćaju jedini ispravni odgovor koji glasi: Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo!? Nije li za neke ovo zaboravljen odgovor, za neke bezvezan, za neke neprihvatljiv, za neke smiješan, za neke nepotreban, za neke neprihvatljiv? Da, ima svega pomalo. A za nas? Za nas vjernike? Zar je moguće da je stavljen po strani, da je izbačen i iz našeg vjerničkog razmišljanja? Da, moguće je. Ne samo moguće, već je u svom originalu kod nekih stvarno već dugo izvan upotrebe. A što je zamijenilo ovaj odgovor? Koji su nam odgovori ponuđeni? U svijetu koji se suprotstavlja Bogu, sve je važnije od ovakvog odgovora. Štoviše, duh ovoga svijeta se svim silama bori protiv njega. A što je s nama vjernicima? Što je s našom Crkvom? Kakvi vjetrovi u njoj pušu?