PRIZNAJTE SILU BOŽJU (Ps 68,35)

Dragi prijatelji, Duh Božji svima daje spasonosni savjet govoreći nam: „PRIZNAJTE SILU BOŽJU!“ (Ps 68,35). Priznajte silu Božju! Kako razumjeti ove riječi, ovu misao Duha Svetoga? Vjerujem da ima i da će biti različitih reakcija na ovo što čujemo. Naime, oni koji više vole rešetati riječ Božju, negoli da ona njih rešeta, u ovim će riječima pronaći, ako ništa drugo, onda barem neku neugodnost ili nelagodu. U čemu? U samom spominjanju sile. I još k tomu što tu silu trebaju priznati, dakle, pokoriti joj se i podložiti. Kao eto, oni bi radije govorili o Božjoj ljubavi, nježnosti, dobroti i milosrđu. A što je sa silom Božjom? Je li ona nevažna, nebitna, opasna, loša? Kako čujemo, Duh je Božji smatrao potrebnim i spasonosnim da nam, uza sve drugo, prenese i objavi i ovu riječ, ovaj pojam, pojam sile Božje. To je nepobitna činjenica. Činjenica o kojoj se govori, pa čak i pjeva kako u Bibliji tako i u našim duhovnim pjesmama. No, kako je uistinu shvaćamo? Kako je praktično doživljavamo? Kako je, i da li je uopće praktično koristimo u svom duhovnom životu? Na kraju: što ćemo s ovim savjetom: „priznajte silu Božju!“ (Ps 68,35)?

Neki su sigurno, već odgovorili na ovo pitanje. Neki možda još pokušavaju naći pravi odgovor. A neki ga možda nisu nikad ni postavili. No, bez obzira na trenutno stanje svakog od nas, svi smo sada pred izazovom da se, ili po prvi put ili još jednom odredimo prema ovom izazovnom pitanju, dakle, bilo da potvrdimo ono što je već u nama, bilo da preispitamo svoj dosadašnji odgovor, bilo da po prvi puta odgovorimo na njega. U svakom slučaju ovo je, kako rekoh, sasvim ozbiljan izazov za svakog od nas. Stoga, svoje razmišljanje, svoju analizu trenutnog duhovnog stanja u odnosu na riječi misli vodilje, započnimo na način na koji nas potiče Duh Božji preko riječi koje zapisa sv. Petar apostol u svojoj prvoj poslanici: „Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme!“ (1 Pt 5,6). Nakon jedne izazovne misli, evo nam i druge isto takve. Ponizite se pod snažnom rukom Božjom! Poniziti se. A upravo nam se to ne da. Upravo nas to smeta i odbija od ozbiljnijeg angažmana u vjerskom životu. Ponizite se. I to kako? Pod snažnom rukom Božjom! Snažna ruka Božja! Što li ona znači? Nisam li zbog njezine snage pod određenim pritiskom te se pitam: što mi ona sve može učiniti, što mi sprema?

Da, dragi prijatelji, sve bi nas ovo trebalo potaknuti da, kao što rekoh, sasvim ozbiljno i temeljito provjerimo kako živimo svoj ovozemaljski život i kako se pripremamo za onaj vječni. Svima nam je više nego jasno da vrijeme teče, ističe i jednom će posvema isteći. Ostaje samo vječnost. Kakva? Ostaje nam samo ono stanje koje smo si svjesno i slobodno izabrali u ovozemaljskom životu. Stoga se Bog, naš dobri otac, pobrinuo da nam, na ovaj ili onaj način, dade smjernice, putokaze, savjete, upute, da nam pruži potrebnu pomoć kako bi izabrali pravu stranu, pravi put, put koji vodi u nebesko kraljevstvo koje On „pripravi onima koji ga ljube“ (usp. 1 Kor 2,9). Stoga, sa sigurnošću možemo reći da se radi o velikoj sotonskoj obmani kada pokušavamo rešetati riječ Božju, kad je obezvrjeđujemo i zanemarujemo, kada ne dopuštamo da nas ona oblikuje i vodi na svoj specifični način. 

Zašto dakle, trebamo priznati silu Božju? Zašto se trebamo poniziti pod snažnom rukom Božjom? I tko sve treba priznati silu Božju i poniziti se pod snažnom rukom Božjom? Tko? Oni koji ga ljube? Da, oni. Ali ne samo oni, već i oni koji ga ne ljube, koji mu se rugaju i suprotstavljaju, koji ga mrze i oni će morati prignuti svoje oholo koljeno pred njim i svojim također oholim jezikom priznati Isusa Krista Gospodinom i Bogom. Iz svega ovoga kao i iz zdrave logike jasno i nedvosmisleno proizlazi da je sve u Bogu i sve što proizlazi iz njega dobro, sveto, spasonosno, zadivljujuće, ugodno i savršeno. Pa tako i njegova božanska sila. Njegova je sila svemoćna i svevladajuća. Nitko i ništa, ni sve druge sile zajedno ne mogu je nadvladati, niti onemogućiti plan njegove svete volje. Stoga se ozbiljno moraju zamisliti i na vrijeme se preispitati oni kojima smeta sila Božja i kojima se ne da priznati je, pokoriti joj se i podložiti. Kako bi  to izgledalo kad Bog ne bi bio svesilan, odnosno svemoćan? Kako bi to izgledalo da neka druga, odnosno nečija druga sila može spriječiti Boga i onemogućiti ga u njegovim naumima? Bi li to onda uopće bio Bog? Ili bi bio samo jedan od mnogih koji se međusobno bore i otimaju za prevlast, kako nam govore mnogobožačke mitologije?

No, na našu sreću, dakle, na sreću onih koji priznaju silu Božju: „naš je Gospodin velik, hvale predostojan, strašniji od svih bogova! Ništavni su svi bozi naroda. Gospodin stvori nebesa! Slava je i veličanstvo pred njim, sila i sjaj u Svetištu njegovu“, kako čitamo u (Ps 96,4-6). Dakle, bogovi ne postoje. Nažalost postoje protivnici Božji, duhovi protivni Bogu. Postoje i oni među nama koji su se dali zavesti od njih i pridružili im se u njihovim suludim naumima. Naime, svi oni zajedno udružuju svoje sile i moći kojima se suprotstavljaju Bogu, kojima žele nadvladati Boga i zauzeti njegovu poziciju u svijetu. A što mogu? Mogu se samo zauvijek tragično upropastiti.     

Dragi prijatelji, podsjetimo se i još se bolje upoznajmo s nekim konkretnim situacijama djelovanja sile Božje u svijetu. Prije svega, njegova se sila pokazuje u stvaralačkom činu, dakle kad su stvarani nebo i zemlja. Njegova sila je stvaralačka i dobrohotna. Stoga, autor knjige Mudrosti polemizira s onima koji vide stvorenja, a ne vide Stvoritelja, te im kaže: „Ako vas je zadivila sila i snaga stvorenja, morali ste iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj. Jer prema veličini i ljepoti stvorova možete, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu“ (usp. Mudr 13,2-5). Čudesnost sile Božje susrećemo i u trenutku kada započinje novo stvaranje, tj. u trenutku začeća, odnosno utjelovljenja Sina Božjega. Anđeo Gabrijel dolazi Djevici Mariji i govori joj da je Bog poziva da postane majkom samog Sina Božjega koji će se utjeloviti i postati čovjekom. „Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji“ (Lk 1,34-35). Kao što čujemo sila Božja stvorila je stari svijet koji se zbog grijeha urušio, a ta ista sila stvorila je i novi, vječni i neuništivi svijet koji započinje pristankom Djevice Marije, odnosno utjelovljenjem Sina Božjega Isusa Krista i dovršava se njegovim drugim dolaskom na svijet, tj. uspostavom kraljevstva Božjega svugdje i posvuda. A Gospodin o tom kraljevstvu reče ovako: „A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe“ (Mt 11,12).

Sila? Po svemu što čujemo i po onomu što iz iskustva znamo, sila je potrebna, štoviše, ona je neophodna za bilo koji čin, bilo u fizičkom, bilo u duhovnom smislu. Silu još imenujemo riječima moć i snaga. Iz ovih Gospodinovih riječi dade se zaključiti kako nas riječ sila više asocira na nešto duhovno, nutarnje, nešto što dominira, stvara odluke i realizira ih. Bog je u svom naumu stvorio bezbroj bića darujući im slobodnu volju i određenu silu kojima se ta slobodna bića služe u svom djelovanju. I kad se slobodno biće opredijeli protiv Boga, ono to čini slobodno i silom koju ima u sebi, svojom silom. Kao što znamo, to se dogodilo palim, odnosno pobunjenim anđelima i ljudima. Na taj su se način osobne sile suprotstavile Božjoj sili. I naravno došlo je do sukoba koji se manifestira na razne načine i u različitim intenzitetima. I dok god je vremena, te sile će se sukobljavati i nastojati da istisnu jedna drugu. Netko će se s pravom zapitati kako je uopće moguć sukob između Božje svemoćne sile i bilo koje druge sile kad znamo da je sila Božja u jednom trenu moćna poništiti i uništiti bilo koju silu ili skup svih sila zajedno? Sukob je moguć zato što Božja sila nije nasilna, nije sila koja želi dominirati prisilom, već je ona sebedarujuća sila, slobodna sila koja se daruje drugima, sila koja rađa život, postojanje, trajnost, vječnost sa svim što je potrebno za beskrajnu i neograničenu sreću. Naprotiv, osobe koje su se slobodnom voljom opredijelile protiv Boga, svoje sile koriste protiv sile Božje i protiv njegova plana, protiv njegove volje koja uvijek i jedino smjera ka dobru za sve i svakoga. Stoga nas Gospodin Isus poučava da se i njegovo kraljevstvo silom probija do nas kroz suprotne sile, a mi ga možemo ugrabiti jedino ako smo siloviti, ako upotrijebimo od Boga darovanu silu. Stoga je veoma važno da ovo zamijetimo i zapamtimo. Zašto? Pa zato što su neki među nama previše opušteni i olako shvaćaju ovozemaljski život, nadajući se da će ih netko bez njihova truda, bez upotrijebljene vlastite sile i istinske želje jednostavno ubaciti u kraljevstvo nebesko kao neku vreću. A Gospodin Isus nam je jasno i nedvosmisleno rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7,21). A vršiti volju njegova Oca ne možemo bez truda, napora, bez žrtve, bez one nutarnje sile koja u nama dominira. Ostaje nam razmisliti i dobro provjeriti koja sila dominira u našim mislima, riječima i djelima. Naravno, odgovor je da je to naša sila. Da, to je naša sila. Ali se trebamo upitati, je li ona u savezu s Božjom silom, s Božjom voljom ili s nečijom drugom? U starom zavjetu, od Boga nadahnuti ljudi često su narodu dozivali u pamet da je Bog svet, dobar, ali istodobno i moćan i silan i da toga Boga ne možemo izigravati, omalovažavati, varati i tome slično. Tako u psalmu 68., iz kojeg smo uzeli misao vodilju ovoga susreta, čitamo: „Priznajte silu Božju! Nad Izraelom veličanstvo njegovo, u oblacima sila njegova! Strašan je Bog iz svojega Svetišta. Bog Izraelov daje moć i silu narodu svojemu. Blagoslovljen Bog!“ (Ps 68,35-36).

Još se jednom zapitajmo: tko danas na pravi način i u potpunosti priznaje silu Božju? Naravno, neka svatko odgovori prije svega u svoje ime. Upiranje prsta u druge ne doprinosi pozitivnom rješenju. Nažalost, i u ovome Božjem zahtjevu mnogi su zakazali. Ne toliko u teorijskom smislu, koliko u praktičnom. No, zato su se suprotne sile ujedinile i jurišaju na one koji su još vjerni Bogu, nastojeći da ih pridobiju u svoj savez. To je savez ili koalicija protiv Boga, protiv njegovih zapovijedi i njegove volje. To je koalicija koja se na različite načine oglašava, ali joj je cilj uvijek isti. Koji i kakav? Upravo onakav kakav spominje Duh Božji, a to zapisa sveti Luka u Djelima apostolskim: „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, Knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova. Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude“ (Dj 4,25-28). Da, kraljevi i knezovi zemaljski, vladari politike i gospodarstva, biznisa i zabave, izabrani na ovaj ili onaj način, ustaju, rote se i svim silama nastoje da preuzmu kormilo ovoga svijeta u svoje ruke. Sami po sebi su nemoćni za takav prevrat. Njihova sila je nemoćna pred silom Božjom, ali oni ne odustaju od svojih zlih nauma da upropaste što više djece Božje. I što se događa? Nažalost, neki su dopustili da ih kraljevi i knezovi ovoga svijeta privuku u svoj savez protiv Boga i njegovih planova sa stvorenim svijetom i to za sitna i vremenita zadovoljstva. Doduše u zadnje vrijeme, zavedeni tzv. birači širom svijeta uviđaju što im donosi taj savez, ta koalicija i pokušavaju se izvući, ali vidimo da to ne ide nimalo lako. Štoviše, uzurpatori vlasti ni ne pomišljaju da vrate vlast, tj. silu i moć odlučivanja onima od kojih su ih prijevarom dobili. Žrtve se množe od juga do sjevera, od istoka do zapada. No, oni koji priznaju silu Božju i koji joj se pokoravaju znaju da od Boga primaju silu i moć kojom se odupiru svim navalama Zloga. Zbog svega što smo čuli u ovom susretu, još se jednom zapitajmo: kako to da svatko od nas traži i želi posjedovati određenu silu, snagu i moć, naravno što veću i jaču od drugih, a nećkamo se priznati silu Božju i podložit joj se? Dakle, po nekima, svi bi mi trebali biti moćni i silni, a jedino bi Bog trebao biti ograničen i ako je ikako moguće podložan našoj sili. Odakle nam stižu ovakve namisli, ideje, želje i riječi? Nadam se da znamo. Kao što znamo da se: „Krist Isus: On, trajni lik Božji, nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca“ (usp. Fil 2,5-11). Ovo je dakle Božja svemoć koju trebamo priznati i podložit joj se, a ne podlagati se sili koja je stečena, zapravo ugrabljena prijevarom zavedenih ljudi.