ZNAK OSPORAVAN

 ZNAK

Mi ljudi smo razumna bića koja komuniciraju znakovima. A iskazujemo ih na ovaj ili onaj način. A njih je mnogo. I Bog se također služi znakovima bilo da nam se osobno objavljuje, bilo da nam nešto poručuje preko riječi, ili pak preko znakova vremena.

Premda neke znakove svakodnevno upotrebljavamo oni ipak u sebi katkad kriju neku tajnu i to ne samo onda kad se radi o tajanstvenim, već kad se radi i o običnim znakovima. Zar često ne kažemo drugome: Što ti to znači? Ili: Što si time htio reći? Ponekad nam je, dakle potrebno dodatno tumačenje da bi mogli razumjeti onoga koji nam šalje neki znak.

Znakovi nam pomažu shvatiti ono što je teže protumačivo. Oni su ponekad nužnost, ponekad sigurnost, ponekad potvrda, a ponekad su, ako ih pošto poto tražimo, izraz nepovjerenja. Ako je čovjek nesiguran onda treba znakove koji će mu govoriti je li na dobrom putu ili ne.

Kad je u pitanju vjera, ona je prepuna znakova. Tako za sakramente kažemo da su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Za Isusova čudesa kažemo da su znakovi njegove božanske moći. Ali kad čujemo da je sam Isus znak, onda je to zapravo više od znaka.

Da se uvjerimo u to, pozorno poslušajmo kratki izvještaj iz Lukina evanđelja pod naslovom Šimunovo proroštvo: «Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: 'Sad otpustaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.' Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!'» (Lk 2,25-35).

Budući da nam evanđelist u nekoliko navrata govori o Šimunu kao Božjem čovjeku, kojeg nadahnjuje i vodi sam Duh Sveti, ovim riječima trebamo dati punu pozornost. Starac Šimun potaknut Duhom Svetim u malom djetetu Isusu prepoznaje Pomazanika Gospodnjega, tj. Mesiju kojeg su generacije i generacije Izraelaca željno iščekivale. On je zbog toga silno radostan i u miru može napustiti ovaj svijet. Ali prije nego što ga napusti, Duh Sveti preko njega šalje još jednu vrlo važnu poruku: 'Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!' Svaki nas znak upućuje na nešto drugo ili na nekoga drugoga. Iako možemo reći da je Isus znak Božji, dakle znak koji upućuje na Boga, ipak u ovom slučaju Isus je i znak i sama stvarnost koju znak označava. U ovom odlomku iz evanđelja čuli smo da je postavljen na uzdignuće, to nam je posve razumljivo. Ali kako to da je Isus postavljen i na propast mnogima? Zar Isus nije Spasitelj svih ljudi? Je li to samo znakovit govor starca Šimuna kojeg treba nekako drugačije prevesti? Možda onako kako bi odgovaralo današnjem slobodoumnom čovjeku? A što bi tek trebalo značiti da je Isus osporovani Znak? Nije li to slikovit izraz koji označava samo različitost mišljenja i ništa više? Po mom uvjerenju nikakav prijevod Šimunovih riječi nije potreban. Da je rekao čistu i veliku istinu svjedoči cijeli Isusov život, kao i život svih onih koji su prihvatili njegov način života. Gdje? Kada? I kako se to vidi? Čim se rodio postao je Znak osporavani. Kralj Herod u njemu vidi onoga koji mu ugrožava kraljevski prijesto. Da misli i osjeća posve ozbiljno vidi se po tome što je dao pobiti svu djecu do dvije godine u Betlehemu ne bi li među njima ubio i svog navodnog konkurenta. Isto tako na početku svog javnog djelovanja Isus se susreće s onima koji Ga ne prihvaćaju i ne žele za Mesiju tj. za Spasitelja. Odmah čim su ga čuli i vidjeli imali su nešto protiv Njega. Izgleda da im se nije sviđalo to što im je govorio. A govorio je: «Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje» (Lk 4,16-19; Iz 61,1-2).

Nakon ovih riječi za koje su, doduše, rekli da su divne i krasne, slašatelji Nazareta, s kojima je zajedno živio, počeli su se sumnjičavo pitati: «Nije li ovo sin Josipov?» Na to im Isus odgovara kako nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju i u svojoj kući. A evanđelist Luka nam ovako opisuje kraj tog neobičnog susreta: «Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No On prođe između njih i ode» (Lk 4,28-30). Zaista neobičan događaj. U susretu s Onim koji je ispunjen Duhom Svetim radi toga da proglasi oslobođenje sužnjima, da vrati vid slijepima, da na slobodu pusti potlačene, neki se pune gnjevom. I to ne bilo kakvim, već takvim gnjevom koji ga želi strmoglaviti u provaliju.

Što misliti o Isusu kao osporavanom Znaku? Taj izraz je upotrijebio već starac Šimun prilikom Isusova prikazanja u hramu. No, ni nakon dvije tisuće godina ništa nije izgubio na aktualnosti. Naprotiv, iz dana u dan se potvrđuje njegova proročanska vizija. Ivan evanđelist nam donosi Isusove riječi kojima On na neki način objašnjava zašto je postao Znak osporavanja. I kaže ovako: «Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga» (Iv 1,11-13).

Ni po njegovom vanjskom izgledu (odnosno porijeklu) ljudi njegova vremena nisu ništa mogli zaključiti o njegovom poslanju. Ali su mu se svejedno vrlo žestoko suprotstavljali. I to tako žestoko da su ga zamrzili i na kraju ubili, pribivši Ga na križ da umre na najteži mogući način.

Zašto su bili tako okrutni prema Njemu? Očito je i njima Isus nešto ugrožavao. Međutim, nisu Ga svi tako doživljavali. Nekima njegova pojava i riječi nisu ni malo smetali da u njemu prepoznaju svoga Boga i Spasitelja. Kako to? Zar je On jednima govorio jedno, a drugima nešto drugo? Ne. On je svoju istinu javno iznosio pred svima. Svi su Ga jednako slušali i gledali, a ipak su tako različito reagirali. Zašto? Sam Isus daje nam odgovor. Tako čitamo u Ivanovu evanđelju kako se obraća onima koji su ga htjeli ubiti i kako ih pokušava uvjeriti da je On zaista Sin Božji: «Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite» (Iv 5,37-44).

Evo, ovako je Isus odgovorio onima koji ga nisu trebali i onima koji su se ispunjali srdžbom na Njega i na ono što im je govorio dok je još hodio ovom zemljom. No što je s nama danas? Ima li i danas onih kojima je Isus nezanimljiv i dosadan? Ima li i danas onih koji bi voljeli da se o njemu ne govori? Ima li i danas onih koji radije slušaju sami sebe ili bilo koga drugog nego li Njega? Ima li i danas onih koje hvata bijes kad čuju njegove riječi, njegove zapovijedi i upozorenja? Ima li i danas onih koji ga grde, pljuju po njemu i psuju Ga? Ima li i danas onih koji bi ga ponovno razapeli kad bi mogli? Treba li davati odgovor na ova pitanja? Nažalost ne. Odgovor je toliko očit da ne treba ni dodatna objašnjenja. No, što bi Isus današnjim mrziteljima poručio? Kako bi objasnio njihovo ponašanje?

Svojim apostolima je ovako govorio: «Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam ja vas izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: 'Nije sluga veći od svoga gospodara.' Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, da i vašu će čuvati. A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh» (Iv 15,18-22).

Isus dobro poznaje ljudska srca i ljudske misli. On zna što im treba reći. On zna da nema niti smije biti kompromisa sa zlom ni pod cijenu života. Isus nije zašutio ni pred najvećim moćnicima svijeta koji su mu radili o glavi. Onima koji su mu javili: «'Otiđi, otputuj odavde jer te Herod hoće ubiti' rekao je ovako: 'Idite i kažite toj lisici: 'Evo izgonim đavle i liječim danas, sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema»

Slično je postupio i njegov preteča Ivan Krstitelj kad je tom istom Herodu rekao: «Ne smiješ imati žene brata svojega!» (Mk 6,18). Isto je bilo pod cijenu života. Herod je ubio Ivana, ali nije mogao i neće nitko i nikad moći ubiti glas Božje zapovijedi: Ne smiješ imati žene brata svojega! Ne sagriješi bludno! Taj glas je progonio Heroda do smrti, a vjerojatno i poslije smrti. Taj glas progoni i sve one koji postupaju kao on. Taj glas se ne može ušutkati bez obzira koliko ga mi ušutkivali ili začipali uši da ga ne čujemo. Neobično je da Isus dolazi među ljude kao Učitelj i Spasitelj, a da ga oni mrze, progone i ubijaju. No to su činjenice koje se ne mogu zanijekati i koje nam mnogo toga govore. U ovo sveto korizmeno vrijeme valja o njima razmišljati. Valja sebi postaviti otvoreno pitanje: Tko je za mene Isus? Što mi On znači u životu? Što mi poručuje ove korizme? Što mi poručuje? A On govori. On nas opominje iz silne brige i ljubavi prema nama. Otvorimo uši svoga srca možda ćemo čuti kako nam govori možda ovako ili slično: ''Što ste učinili s mojom rječju? Jeste li je čuli i razumjeli? Znate li da sam došao među vas, i postao jedan od vas zato da uklonim sve ono što vas je dijelilo od Boga, vašega Oca kako bi jednoga dana svi postali sinovi i kćeri Božje? Ili je možda ta nevjerojatnost razlog da ste ostali gluhi na ovu tako veliku i tako radosnu vijest? Je li ovaj navještaj izazvao kod mnogih revolt protiv Mene i moje radosne vijesti? Jesam li postao Znak osporavan, zato što sam navijestio to neshvatljivo jedinstvo između mene i vas, između Boga i čovjeka? Jesam li zbog toga na sebe navukao gnjev onih koji nisu dolazili k Bogu niti drugima dopuštali da dođu? Jesam li bio progonjen i na kraju ubijen, zato što sam htio maknuti razdjelnicu koja je dijelila čovjeka od Boga? Jesam li i danas neprihvaćen od mnogih upravo zbog toga? Jesam li i danas Znak osporavani zato što poručujem: Obratite se! Promijenite svoj život! Ostavite uživanja u grijehu! Jesam li i danas Znak osporavanja zato što nedvosmisleno i odlučno zapovijedam: Ne smiješ krasti! Ne smiješ ubijati! Ne smiješ bludno griješiti! Jesam li i danas Znak osporavanja zato što upozoravam: Prihvatite žrtvu i pokoru! Prihvatite svaki dan svoj križ i slijedite Me! Ja vas vodim svome i vašem Ocu. Ja želim da i vi budete gdje sam i Ja!? Ne progone li Me i danas mnogi zbog tih riječi? Nisu li neki puni gnjeva zato što im remetim uživanja u strastima grijeha? Nisu li Mi mnogi zatvorili vrata svoga srca zbog toga? Ne dolaze li i danas do mene neshvatljivo strašne riječi koje mi neki upućuju: Idi Isuse kamo hoćeš. Pusti nas da živimo svoj život. Mi Te ne trebamo. Mi Te ne želimo!? Nisu li i danas vrlo aktualne riječi Svetog Pisma: Svojima dođe, a njegovi Ga ne primiše? Ne ljute li se mnogi upravo na riječi: Vi ste moji!? I zaista ostaje samo još jedno pitanje koje vam mogu postaviti: Kuda idete vi za koje sam život svoj dao?''

Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako valja sebi dati iskren i pošten odgovor jer od njega ovisi hoće li Isus za nas biti uzdignuće ili propast. Valja dati iskren odgovor na vrijeme jer smo čuli da će se razotkriti namisli mnogih srdaca. Ne daj Bože, da bude kasno! Ne daj, Bože, da jedno govorimo, a drugo mislimo. Ne daj, Bože, da samo u pjesmi pjevamo Isuse, volim Te! A u životu …