DUH ISTINE - UPUĆIVAT ĆE VAS U SVU ISTINU (usp. Iv 16,13).

Naše ovozemaljsko putovanje ne može biti samo sebi svrhom, ono mora imati svoj cilj, svoje konačno odredište, a to je nebeska Domovina. Naime, besmisleno je vrtjeti se u krug i ponavljati iste korake koji vode nikamo. Stoga je potrebno redovito se podsjećati na cilj svoga putovanja, na nebesku Domovinu. Zašto? Pa zato da ne bi lutali i uzalud trošili snagu na nešto nevažno, nebitno i štetno što nas može ne samo trenutno, već zauvijek odvući s pravoga puta. I umjesto da stignemo u svoju nebesku Domovinu, svome Bogu, Stvoritelju i Ocu, jednom se nađemo u nekoj nama stranoj domovini u kojoj vladaju tama, strava i užas, dakle, da se nađemo u đavolskoj domovini, odnosno paklu. Ova ozbiljnost na koju redovito upozoravam, nimalo nas ne bi trebala opterećivati i ne bi nas trebala činiti depresivnima ili pesimističnima. Naprotiv, ona nas čuva od nepotrebnih tereta kojih nismo uvijek svjesni. Naša odricanja, žrtve, molitve, dobra djela nisu tereti već su pravi putokazi, putokazi koji nam jamče da smo na pravom putu, da idemo u pravom smjeru. Ako pak osjećamo stalnu želju za užitcima ovoga svijeta, ako se trudimo, odnosno ako sve činimo da se dočepamo njegove slave i bogatstva, onda budimo sigurni da se ne nalazimo na putu koji vodi u nebesku Domovinu.

Naša molitva treba nas usmjeriti na pravi put ako smo kojim slučajem sišli s njega, odnosno učvrstiti nam korake da ne malakšemo na njemu. Uvijek se pripremimo za nju tako da se pokajemo za svoje grijehe, da u duhu zatražimo oproštenje od svih koje smo povrijedili i da oprostimo svima koji su nas povrijedili, da iskreno i ozbiljno odlučimo da ćemo se boriti protiv grijeha i naročito protiv našega glavnoga neprijatelja – sotone. I naravno recimo Bogu da prihvaćamo njegovu svetu volju kao konačnu svrhu svoga života. Stoga se, ako je ikako moguće,  oslobodimo svih drugih aktivnosti, misli i želja kako bi naš um i srce bili u potpunosti na raspolaganju Duhu Svetom. Nađimo svoj mir i uđimo svim srcem u ovaj susret. Nećemo se pokajati. Bog se ne da nadvisiti u velikodušnosti.

Kad kažem prepustimo se Bogu, onda neka tako i bude. Naime, ako netko do sada nema iskustva blagodati koja nam dolazi po molitvi neka se prepusti, neka se uživi. Kako? Za početak neka si posvijesti da je ova molitva radi Boga, tj. da se njome slavi Bog i da se mi pridružujemo tom slavlju koje ispunja nebo i zemlju i cijeli svemir.

A kad se otisnemo na pučinu, još jednom provjerimo jesmo li kormilo prepustili Duhu Svetom. Čuvajmo se svojih želja, planova, savjeta, svojih sugestija i zaključaka, ma kako nam se činili pametnima. Sve to stavimo u neki kovčežić i lijepo predajmo Duhu Svetom. Tko to zaista učini doživjet će ljepotu slobode djece Božje i sve što ona sadrži i donosi. To što se osjećamo nemoćnima i nesposobnima da sebe učinimo slobodnima i sretnima, a tako i jest, daje nam prigodu da se s punim povjerenjem predamo Bogu. Dakle, učinimo ovu spasonosnu razmjenu – mi Bogu predajmo ovaj kovčežić u kojem se nalazi naša lažna sigurnost, a On će nam uzvratiti. Čime? Kada? Ne budimo znatiželjni i sebični. Umjesto znatiželje, dopustimo da nas preplavi povjerenje u Božju ljubav. U tom pravcu nas usmjerava i misao vodilja, misao koja dolazi izravno od našega Gospodina koji je rekao, odnosno koji nam je obećao da će nas njegov DUH ISTINE - upućivat u svu istinu (usp. Iv 16,13).

Ovo nemojmo shvatiti kao priču, kao nekakvo religiozno predavanje ili naučavanje. Dakle, ne očekujmo ništa od sebe niti od voditelja, ne procjenjujmo i ne važimo pojedine riječi ili misli koje čujemo, odnosno osjetimo. Ne oslanjajmo se na svoje trenutno raspoloženje. Ako i registriramo nešto što nam sa strane pokušava okupirati um i srce, što prije to predajmo Gospodinu, neka i to spremi u onaj naš kovčežić kojega smo mu predali na samom početku ovoga susreta. Nemojmo misliti da trebamo Bogu bilo u čemu pomagati. Naša jedina pomoć sastoji se u tome da mu ne odmažemo, odnosno da ga ne sprečavamo da nas ljubi, da nas mijenja, liječi, ozdravlja i ispunja svojim dobrima. Bog je naš otac. On sve zna o nama. Predajmo mu se. U njegovoj riječi čitamo kako ponizno i pouzdano reagira onaj koji je svu svoju nadu stavio u Boga: „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga“ (Ps 139,13-16). Kad ovo znamo, kako nam se onda može desiti da pokušavamo Bogu nešto sugerirati ili tumačiti, poučavati ga tko smo i što smo, tumačiti mu što je za naše dobro, a što nije? Ta, On, i jedino On, to zna i nitko drugi.

Zar nam nije dosta naših umišljenosti i zabluda? Ako još uvijek osjećamo da su tu negdje, da se vrzmaju oko nas, odrecimo ih se i to odmah. Znam da to nije nimalo lako. Zašto? Zato što su umišljenosti, jednostavno takve kakve jesu, i zato što ih teško ili ih uopće ne doživljavamo lažnima, nemoćnima, već nečim jako potrebnim i korisnim, nečim čime čuvamo i izgrađujemo svoj život. Kad konačno počnemo shvaćati sav jad i bijedu svojih i tuđih umišljenosti, onda je obično naš život već na zalasku. Stoga nas Duh Božji potiče da što prije svoj život oslonimo na Boga, da ga darujemo Bogu, da ga prepustimo volji Božjoj. Ako nam se to čini teškim, znajmo da će nam biti znatno teže ako to ne učinimo. Ne samo znatno teže, već nam prijeti opasnost da sebe izgubimo. Naravno, sve se ovo odnosi na one među nama koji se još uvijek premišljaju. A oni koji su se već predali u volju Božju, oni su s nama poput anđela čuvara koji nas potiču i podupiru na našem putu predanja. Umjesto bilo kakvog daljnjeg mozganja, poslušajmo što nam savjetuje naš Isus kao što su to poslušali i njegovi učenici. U Djelima apostolskim čitamo: „I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo "koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim." Nato ga sabrani upitaše: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" On im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Dj 1,4-8). Kako čujete i ovdje se pojavljuju čisto ljudske umišljenosti i prizemne želje Isusovih učenika. Umjesto da se dodatno interesiraju za njegovu nesvakidašnju i neobičnu najavu krštenja u Duhu, oni ga pitaju: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" Kao da su mu željeli reći: Dobro, Gospodine, uredu je to tvoje krštenje Duhom Svetim koje nam najavljuješ, nemamo mi ništa protiv njega, ali daj nam reci nešto o onom što je za nas bitno, o onom što nas najviše zanima, reci nam nešto o onom konkretnom, onom od čega se živi, reci nam hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo? Dragi prijatelji, štogod mislili o ovom i ovakvom ponašanju Isusovih učenika, mi se trebamo prepoznati u ovoj njihovoj reakciji. Vjerojatno sam stoga odmah na početku susreta dobio poticaj da sve svoje želje, male i velike, sva svoja mala ili velika kraljevstva stavimo u kovčežić i predamo Gospodinu. Zašto? Zato što je to preveliki zalogaj za nas i nemamo nikakve šanse da sebe trajno učinimo sretnima i zadovoljnima, osobito ne možemo ništa napraviti s onim materijalom što nam ga nude naše grješne požude. S njima imamo jedino mogućnost da sebe zavaramo nekakvim trenutnim postignućima. I naravno, dolazimo do one točke kad se iznova pitamo: "Što nam je činiti, braćo?" Da bi se, u pokušaju pronalaska odgovora, zaštitili od bilo kojeg oblika već spomenute umišljenosti, poslušajmo što je i kako je Duh Sveti odgovorio na ovo isto pitanje. On je to učinio preko svetoga Petra apostola koji se na dan Pedesetnice obratio okupljenom mnoštvu i između ostaloga rekao: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš“ (Dj 2,37-39). Ovo trebamo shvaćati i prihvaćati kao Božji dar i kao promociju njegove ljubavi prema nama.

Da je to tako vidimo i po misli vodilji ovoga razmišljanja koje nam sugerira i doziva u pamet riječi našega Gospodina: „DUH ISTINE - upućivat će vas u svu istinu“ (Iv 16,13). Kako su važne i prevažne, kako su dragocjene ove Gospodinove riječi. Uvijek su bile takve, ali posebnu težinu imaju u ovim našim vremenima kada dolazi do sveopćeg sukoba između Istine i laži.