KAD SIN ČOVJEČJI DOĐE, HOĆE LI NAĆI VJERE NA ZEMLJI? (LK 18,8)

U našem iskvarenom i po mnogočemu bezbožnom ili protubožjem vremenu, sakramenti i molitva su jedina sigurnost da ćemo sačuvati vjeru u Isusa Krista dok On ponovno ne dođe. Sjetimo se njegovih ozbiljnih i upozoravajućih riječi: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18,8). Tko to još ne vidi, ne primjećuje protukristovsku revoluciju u našem svijetu? Bilo ih je i do sada u različitim oblicima, ali sve su one teritorijalno i vremenski imale ograničeni domet. No trenutna protukristovska revolucija je globalnog karaktera. Kao što je Isus Krist dao zapovijed svojim učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15), isto tako možemo reći da je i sotona dao nalog svojim sljedbenicima: Idite po svem svijetu i propovijedajte laži, širite mržnju, sukobe i ratove. Iz ove činjenice proizlazi da smo zaista u jednom sveopćem, tj. fizičko-duhovnom ratu koji će jednoj strani donijeti konačnu pobjedu, a drugoj konačni poraz. Pobjednik je već znan. Zbog ovoga, svatko od nas mora biti potpuno siguran pripada li pobjedničkoj strani. Kako siguran? Siguran u svojim mislima, riječima i djelima. Siguran u vršenju Božjih zapovijedi, naročito zapovijedi ljubavi u iskrenosti i poniznosti srca. Upravo tako, u iskrenosti i poniznosti srca, obraćat ćemo se redovito Trojedinom Bogu i majci Mariji našom  molitvom. Iskreno i ponizno srce je ono koje vjeruje Bogu, oprašta drugima i traži oproštenje od njih. To je srce koje prepoznaje i odbacuje sotonu i sve njegove ponude bez obzira u kakav celofan bile umotane. To je srce koje radosno, u potpunosti i zauvijek prihvaća volju Božju. Iako sve ovo što sam naveo izgleda prezahtjevno, Gospodin Isus nam daje sigurnost da je ipak  ostvarivo, rekavši: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu“ (Lk 18,27). Stoga idemo hrabro naprijed, vjerujući Božjoj svemoći, a ne gledajući svoju nemoć.

Dragi prijatelji, nadam se da smo svi prihvatili upute koje smo čuli i da nam neće biti teško slijediti misao vodilju ovoga razmišljanja koja nam govori o spasenju. Sveti Petar apostol u svojoj prvoj poslanici govori o značenju, smislu i ostvarenju spasenja svakog od nas. Između ostaloga piše i o: „SPASENJU KOJE JE SPREMNO DA SE OBJAVI U POSLJEDNJE VRIJEME“ (usp. 1 Pt 1,5).
Bez obzira što tko mislio ili govorio, svaki član ljudskoga roda potreban je spasenja. Nitko, ni na koji način, nije niti može biti sam sebi spasitelj, jer je to kontradiktorno. Naime, ako netko može sam sebe osloboditi, odnosno spasiti, onda on i nije u opasnosti, ne treba mu ni spasitelj ni spasenje. Dakle, svatko treba drugog kao spasitelja, a ne sebe kao spasitelja. Mi kršćani vjerujemo, znamo i prihvaćamo Isusa Krista Nazarećanina kao jedinog spasitelja. Od čega nas On spašava i što spašava? Spašava nas od vječne propasti, od vječne smrti. Spašava nam život, tj. nas same. Upropastio nas je upropastitelj - Sotona uz naš pristanak, a spašava nas spasitelj – Isus Krist, također uz naš pristanak. Život na planeti zemlji nakon grijeha naših praroditelja jest trajna borba između propasti i spasenja, između dobra i zla, između života i smrti, bolje reći između upropastitelja i spasitelja ljudi. Dakle, na jednoj je strani zli upropastitelj koji ljude strovaljuje u vječnu smrt, a na drugoj dobri Spasitelj koji nas vodi u život vječni. I upropastitelj i spasitelj imaju mogućnost djelovanja na nas. Oni to i čine. A mi smo ti koji po svojoj slobodnoj volji biramo koga ćemo slijediti. No naš izbor na ovom svijetu, kakav god on bio, nije jednom zauvijek. Dakle, naše jednokratno opredjeljenje ne proizvodi vječni učinak. Opredjeljenje se događa kao proces. Ima onih koji su se opredijelili za spasitelja, ali nisu ostali vjerni do kraja, već su se iz ovih ili onih razloga iznevjerili i prešli na stranu upropastitelja. Isto tako ima onih koji su počeli slijediti Zloga, ali su se na vrijeme osvijestili, obratili se i pošli za spasiteljem. Stoga opredjeljenje za Gospodina od nas iziskuje svakodnevni napor, ustrajnost i bdijenje do onog konačnog i nepovratnog da na ulazu u vječnost.  

Ljudi svih vremena, bez obzira kojeg su filozofskog, svjetonazorskog ili religijskog usmjerenja osjećali su, a u naše vrijeme sve više i dramatičnije osjećaju da im je potrebno spasenje, izbavljenje, ili nekakav izlaz iz sve opasnijih i kompliciranijih kriza koje prijete konačnom katastrofom. Svi oni, htjeli to priznati ili ne, predosjećaju da im je nužno i hitno potreban spas, bolje reći spasitelj. Treba im Netko, a ne nešto. To znači da smo svi, na ovaj ili onaj način, izravno ili neizravno priznali nemoć pred katastrofom koja nas zahvaća kako izvana tako i iznutra. Pred katastrofom koja nam može uništiti ne samo nešto, već sve. U tom smislu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji je govoreći o posljednjim vremenima rekao i ovo: „jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti." "I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni“ (Mt 24,21-22). Je li naš Gospodin upotrijebio ovaj oblik govora samo zato da uplaši ljude i na taj ih način prisili da mu vjeruju, ili je upotrijebio proročki govor kojim je upozorio svoje suvremenike i sve nas, svoju djecu koju neizmjerno ljubi, na ono što će se doista dogoditi u posljednjim vremenima? Neki bježe od ovih i sličnih Gospodinovih riječi, gurajući ih u neke neodređene ili simbolične govore. Pitam se – zašto? Zar, svaka Isusova riječ, bila ona izrečena ovako ili onako, nije za naše spasenje? Da. Isključivo za to. Na mnogo mjesta i na mnogo načina Duh nam Božji svjedoči upravo to. Tako u prvoj poslanici Solunjanima, apostol Pavao nadahnut tim istim Duhom kaže: „Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji je za nas umro da - bdjeli ili spavali - zajedno s njime živimo“ (1 Sol 5,9-10). Ako nas Bog nije odredio za gnjev već za spasenje, zašto bi onda mi sami sebe lišili spasenja i prepustili se gnjevu? Da, zašto? Zaista je više nego čudno, više nego nelogično, zapravo je zdravom razumu neshvatljivo tako nešto. No, ipak, ako samo malo bolje promotrimo svoj život, svoje misli, želje, riječi i djela, uočit ćemo kako se neki od nas, u najmanju ruku, poigravaju svojim spasenjem. A neki pak otvoreno rade protiv svoga spasenja. Zašto? Zašto to čine, premda, kako rekoh, predosjećaju da im je potrebno spasenje? Zašto radimo protiv sebe? Zašto smo sami sebi postali najveći neprijatelji?