«RAZMOTRITE DAKLE POMNO KAKO ŽIVITE! NE KAO LUDI, NEGO KAO MUDRI!»

(Ef 5,15)

Vrijeme Božića. Što je to? Ljudi ne samo da različito odgovaraju na ovo pitanje, već ga i različito doživljavaju i proživljavaju. Godinama duhovnici nastoje vjernike upozoriti na iskrivljen i sasvim poganski odnos prema ovom predivnom blagdanu Božje ljubavi. Bog silazi među nas a mi okrećemo glavu od njega. Bog nam nudi samoga sebe i sve što ima, a ima sve, a mi tražimo sve drugo osim njega. Ili ako ga prihvaćamo, prihvaćamo ga kao sredstvo vlastitih zadovoljstava.

U ovom razmišljanju nećemo kukati već ćemo ozbiljno razmisliti što nam Bog želi reći, na što nas želi upozoriti.

Misao vodilja ovog razmatranja je riječ koju nalazimo u Pavlovoj poslanici Efežanima, a glasi: «razmotrite dakle pomno kako živite! ne kao ludi, nego kao mudri!» (Ef 5,15).

Dragi prijatelji, evo nam jednog od brojnih savjeta koje nam upućuje Duh Sveti preko riječi Božje zapisane ljudskom rukom. Da bismo mogli prihvatiti ove i slične savjete trebamo imati jaku vjeru, vjeru Božju i njegovu mudrost. Trebamo također  imati čvrsto uvjerenje da je Duh Sveti imao u vidu i mene, svakog od nas osobno kad je slao tu poruku. Imao je, ima i uvijek će imati potpuni uvid u stanje našega srca i duše. A ima i našu adresu stanovanja odnosno prebivališta. A što je najvažnije sve to čini iz ljubavi prema nama s nakanom da nam u svakom trenutku pomogne, izbavi nas i spasi u trenutcima kad nam prijeti opasnost. Dok ovo čitamo i razmišljamo o darovanim porukama i podukama, radujmo se novoj prigodi koja nam se pruža po velikom Božjem milosrđu i iskoristimo je za svoje spasenje i za spasenje svojih bližnjih. Da bismo to mogli ostvariti potrebno je da iznova potvrdimo svoju vjeru u dobroga Boga i da prije svega prihvatimo njegovu božansku Volju kao vrhovni zakon u svom životu. Shvatimo ovo doslovno jer jedino ćemo tako imati koristi od ovih razmišljanja. Ovo nisu ni priče ni propovijedi ni predavanja ni mudrovanja koja su sama sebi svrhom već konkretni korak u vjeri. I najbolje predavanje i tumačenje riječi Božje neće nam biti od koristi ako tu riječ ne shvatimo i prihvatimo kao poziv da već sada učinimo ono što se od nas traži. Dakle, ovo nije razmišljanje i rasprava o nekakvim receptima po kojima treba napraviti hranu i složiti jelovnik, već je ovo kušanje, bolje reći uzimanje hrane koja nam je već pripremljena od Duha Božjega.

Misao vodilja ovog razmišljanja nas potiče da «razmotrimo pomno kako živimo! I naravno, potiče nas da ne živimo kao ludi, nego kao mudri!» (usp. Ef 5,15). Što je ludost, a što mudrost o kojoj je nam govori Božja riječ? Ovo nam se pitanje može činiti nepotrebnim i pomalo čudnim. Pa to se barem zna, reći ćemo, jer se radi o dvjema sasvim suprotstavljenim stvarnostima koje se nikako ne mogu pomiješati, odnosno zamijeniti ili pobrkati. Je li baš tako? Možda je tako samo u prvi mah. Nažalost, zamjena je ne samo moguća već češća nego što mislimo ili uočavamo i priznamo, ne samo kad su u pitanju drugi, nego kad je riječ i o nama. Stoga se posavjetujmo s riječju Božjom da vidimo jesmo li u pravu ili krivu u svom shvaćanju mudrosti i ludosti. Dopustimo našem Gospodinu Isusu da nas ponovno provjeri i prokuša na način koji želi. Kušnje će trajati sve dotle dok ne postanemo prokušani, stabilni, tj. osposobljeni za djela Božja. To je svakako za naše dobro. To je i za naš vječni spas. Ne bunimo se i ne kukajmo kad nas snađu kušnje. Kao što se ne trebamo buniti na osjet boli koji nam signalizira da s našim zdravljem nešto nije u redu, odnosno da nam je ugroženo, tako i ovdje prihvatimo kušnje kao dobrodošlu provjeru našeg duhovnog stanja. Ne mislimo da smo već sve postigli bez obzira na znanje, spoznanje, vizije, molitve i vjernički staž. Imajmo povjerenja i poniznosti da ponovno stanemo na rendgen riječi Božje. Otkrijmo na vrijeme tragove smrtne bolesti u nama. Otkrijmo na vrijeme neprijateljske podvale kojima smo možda zavedeni. U ordinaciji Božanskog Srca nalaze se, ne najsuvremeniji, nego vječno savršeni aparati pomoću kojih ćemo zasigurno ispravno dijagnosticirati duhovno zdravstveno stanje svoje prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti.                

Kad malo bolje promotrimo što se događa u današnjem svijetu, moramo priznati da je došlo do prave zbrke u glavama i srcima mnogih ljudi kad je riječ o ludosti i mudrosti. Bezumlje, pa tako i današnjeg naraštaja, u Bibliji je već davno naviješteno na više mjesta i na više načina. Veliki sveti Pavao dobio dar uvida u sve to. Osim toga, dobio je i dar da to opiše na jednostavan, neposredan, precizan i uvjerljiv način. Poslušajmo: «Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! Ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!» (Ef 5,15-18). Tko su nerazumni koje spominje sveti Pavao? To su oni koji gledaju, a ne vide! Slušaju, a ne čuju! Ne razumiju. To su oni koji tvrde i misle da su jako razumni, štoviše razumniji od svih drugih. To je zaista teško i veoma opasno stanje. No mislim da je najteže ono stanje kad se razumije što je dobro, a ipak ga se ne drži. Ne htjeti Boga! To je rak rana svih vremena pa tako i našega. Nije toliko nerazuman onaj koji ne razumije (ne mora uopće biti kriv za tako nešto), već je nerazuman onaj koji razumije, a neće ni prstom maknuti da razumno postupa. O takvima i naš Gospodin često govori. Usalili su se u svojim zlim požudama. A kad ih stisnu nevolje onda su svi drugi krivi, a ponajviše Bog. Nemaju istinskog zanosa ni prave radosti. Njihovo uživanje je zapravo polagano ali sigurno umiranje. U svojim glavama snuju prijevare kako bi produžili to svoje umišljeno stanje sreće. Prave se razumnima i učenima, a zapravo su bez imalo uma. A ono što znaju usmjeravaju prema vlastitoj propasti uvjeravajući sami sebe i druge kako čine nešto dobro. Preziru siromaha, optužujući ga za njegovo siromaštvo. Preziru neuke smatrajući ih manje vrijednima. Ako spominju Boga, on im je kao i novac - samo sredstvo, kojim se služe u sebične svrhe. A služe se njime, spominju ga i kao mole se i vrše obrede prije svega kad se pred drugima pretvaraju, glume vjernike. To je prava ludost, to je ludost o kojoj nam govori riječ Božja.                     

A sveti Pavao kaže: «Obnavljajte se duhom pameti svoje i obucite novog čovjeka» (Ef 4,23-24).

Dakle duhom pameti svoje. Kako čujemo naša pamet ima, na neki način duh i tijelo. Ako želimo biti mudri i dobri potrebno je umovati u duhu Božjem, a ne u duhu ovoga svijeta. Nitko ne može tvrditi da je naš neprijatelj Sotona bez pameti, ali smo sigurni da ga je njegovo pametovanje odvelo od Boga kao jedinog izvora smisla i života. Odvelo ga je u ludost bez ikakvog smisla i u konačnu smrt. On ima iznutra pomračen um. Naime izvana djeluje i smisleno i logično pa je stoga u mogućnosti da ljudima proturi svoje ideje kao razumne i dobre. To je, na našu žalost uspješno proveo već kod naših praroditelja. A svi koji se dadnu prevariti postaju njegovi sljedbenici, ponavljajući grijeh za grijehom, ludost za ludošću. Zanose se nekakvom obnovom svijeta u kojem će čovjek i njegov interes biti u središtu zbivanja. Govore o čovjekovoj neograničenoj slobodi koju ne smije ništa ugroziti ili ograničiti, pa ni Božji zakoni. Takvi zaboravljaju da je sve što postoji već nečije vlasništvo u koje i sami spadaju i da su oni, ovakvim postupcima, samo uzurpatori i nasilnici, a ne zahvalni korisnici i nasljednici. Oni ne primjećuju da time gube tlo pod nogama, režu granu na kojoj sjede, prekidaju pupčanu vrpcu sa svojim Stvoriteljem i pripremaju si vlastitu propast. Da, dragi prijatelji, tako nešto može činiti samo zamračen um. A taj zamračeni um onda i laže. Ne misli ni na kakvo dobro, ni na kakvu slobodu i sreću drugoga čovjeka. On nastupa u ime nekakvog apstraktnog, budućeg, zapravo nepostojećeg čovjeka. Stoga sve čini da ovoga konkretnog čovjeka, svoga bližnjega zlorabi, upotrebljavajući ga kao najobičniju sirovinu za taj svoj mračni proizvod kojeg lažno predstavlja kao svjetlu budućnost. U mračnom umu ne može se roditi ideja solidarnosti, žrtve, praštanja i ljubavi prema drugom čovjeku. Tijekom cijele ljudske povijesti, a danas naročito, zamračeni su umovi čovječanstvu nudili i još uvijek nude naizgled obećavajuće ideje i ideologije o savršenom uređenju međuljudskih odnosa. Treba li još bilo komu tumačiti i dokazivati što se sve ljudskom rodu dogodilo kroz pokušaj realizacije tih kojekakvih ideja i ideologija koje su promicale ideju čovjeka koji je sam sebi bog? Kolike su muke pretrpjeli, koliko su krvi, znoja i suza prolili konkretni ljudi zbog tog apstraktnog čovjeka koji nikako da se pojavi? Koliko se jauka i boli, koliko psovke i proklinjanja razlijegalo ovom našom malom zemljom zbog ostvarenja tzv. velikih revolucionarnih ideja tih bezumnika bez obzira kako su oni sami sebe nazivali? Tko bi to uopće mogao zbrojiti i opisati? A tko bi pak mogao znati za jauke onih koji jauka nisu mogli ni glasno artikulirati kao što je slučaj s nijemim krikom djece ubijene u utrobi majke, kao što je slučaj s onima koji su trunuli u mračnim, vlažnim i dobro zatvorenim podrumima kazamata širom svijeta. Nitko! Jedino Bog zna što je sve čovjek kao njegovo dijete pretrpio i što još uvijek trpi od kojekakvih reformatora i revolucionara, filozofa i učenjaka, vođa i generala, gurua i samoproglašenih bogova čiji je um zamračen navodnim svijetlim i slobodarskim idejama. Svi oni za sebe tvrde da su jako razumni i da ih trebamo bezuvjetno slušati. Nažalost, itekako ih se sluša. Sluša se tzv. razumne stručnjake koji kažu da je dopušteno i potrebno, radi planiranja obitelji ubijati nerođenu djecu. Potrebno je radi prava pojedinca ugroziti cijele zajednice. Dozvoljeno je i humano bolest proglasiti zdravljem, nastranost umijećem, zlo dobrim. No, Božić nam nudi nešto sasvim drugo. Prihvatimo logiku Božića i tako će nam biti zaista radostan i sretan Božić kako vam od srca želim.