Nadam se da
smo svi svjesni da jedino Bog po svome Duhu može u nama proizvesti dobra djela,
pozitivne promjene i oslobođenje od ropstva zla, grijeha, od đavolskog utjecaja,
da nas može povezati u ljubavi. Ako je tako, kao što se nadam, onda smo na
dobrom putu, na putu svetosti na koji smo svi pozvani. Od koga? Sjetimo se
Božje riječi koja nas na to poziva. U 1. Petrovoj poslanici čitamo ovako: „Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi
budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet“
(1 Pt 1,15-16).
Iznova
potičem da Božjoj riječi pristupamo, da je primamo i provodimo u život s
najvećom mogućom pozornošću i ozbiljnošću. Ona nam je bila, jest i zauvijek ostaje
najsigurniji oslonac na putu prema vječnosti, na putu prema svetosti. Stvarno
bi bilo zabrinjavajuće da nas riječ Božja ne dira, da pored svih čitanja,
slušanja i razmatranja ostanemo isti ili, ne daj Bože, još gori nego smo bili.
Bolje se i privremeno 'pobuniti' protiv nje nego ostati ravnodušan, mlak ili
pak licemjeran na njezine pouke i poruke. Neka nas Gospodin očuva od toga zla.
Neka nas od toga očuva Onaj koji je rekao: „Znam
tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak,
ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3,15-16). Dragi prijatelji,
ne dajmo da nas svlada umor i obori beznađe koje se u naše vrijeme širi kao
kuga, ne dajmo se prevariti podvalama Zloga koji svim silama pokušava obezvrijediti
riječ Božju, razvodniti je i izokrenuti kako njemu odgovara. Naprotiv, kad nam bude
teško, sjetimo se onih snažnih Božjih upozorenja koja nam prenosi pisac
poslanice Hebrejima: „Živa je, uistinu,
Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle
da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb
4,12).
Riječ nam Božja
govori o značenju svetosti i pozivu na svetost, kao i o djelovanju svetih u
našem svijetu. U knjizi Otkrivenja čitamo da se: „postojanost svetih sastoji u tome da oni čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu“ (usp. Otk 14,12). A za
njih Gospodin Isus reče: „ovi upoznaše da
si me ti poslao“ (Iv 17,25).
Dragi
prijatelji, u ovo naše vrijeme, vrijeme velikog otpada od praktične vjere,
spasonosno je otvoreno govoriti i iskreno razmišljati o pozivu na svetost i
općenito o svetosti. Zašto? Zato što je i svetost, kao i riječ Božja, na udaru
tzv. modernog ili postmodernog svijeta koji pokušava i nastoji čovjeka osamostaliti
i udaljiti od Boga. Poimanje svetosti je toliko iskrivljeno da je malo onih
koji ju smatraju poželjnim ili pak dostižnim idealom. Jedni ju doduše smatraju
dobrim i velikim, ali ipak nedostižnim idealom, dok drugi ju doživljavaju kao
nešto što čovjeka čini neslobodnim, sputanim, staromodnim, zaostalim, i svakako
potpuno neprikladnim za ova naša napredna vremena. Da, istina je da čovjek
današnjice napreduje, ali je pravo pitanje: u kom smjeru? Proglasiti nekoga
svetim, za mnoge ljude današnjega svijeta znači zatvoriti tu osobu u neku
izoliranu sferu i udaljiti je iz konkretnog i svakodnevnog života, ili u
najbolju ruku sjetiti je se jednom godišnje nekim prigodnim molitvama. Da ne bi
i mi otišli u krivom smjeru, gledajući i procjenjujući što drugi rade, okrenimo
se sebi i zapitajmo se: Jesam li svjestan poziva na osobnu svetost koja je
upućena svakom od nas? Kako sam se do sada odnosio prema tom Božjem pozivu?
Jesam li ga shvatio i prihvatio doslovno, odnosno konkretno, ili sam ga na
vješt način odgurnuo od sebe, smještajući ga u jedan od načelnih i
propovjedničkih govora koji me ni na što ne obavezuje. Mnogi se od nas brane
riječima: Pa nisam ja svet da činim ovo ili ono, tj. da svakodnevno molim, da
se redovito ispovijedam i idem na sv. Misu, da pomažem sirotinji, da stvaram i
širim mir oko sebe, da praštam i tražim oproštenje i tome slično. Međutim, to
nije nikakva obrana. Naprotiv, to je priznanje krivice, to je vlastito svjedočenje
protiv samoga sebe, to je svjedočanstvo da nisi učinio ono što si bio dužan
učiniti, da nisi ostvario ono što si trebao ostvariti, da nisi postao ono što
si trebao postati. To je samoosuda. Upravo onako kako reče Gospodin Isus: „Doista, tvoje će te riječi opravdati i
tvoje će te riječi osuditi“ (Mt 12,37). Kako vidimo pitanje svetosti je
izazovno pitanje za sve nas. Zašto još treba govoriti i razmišljati o svetosti?
Zato što se jedino ona može suprotstaviti ovoj pošasti nevjere i iskrivljene
vjere koje se šire kao smrtonosne bolesti i prijete mnogima, zapravo svima koji
ne budu zaštićeni onim što je sadržaj svetosti.
A što je zapravo svetost? Što je njen sadržaj
i smisao? Dragi prijatelji, koliko god mislili da znamo, ipak se svakodnevno
trebamo truditi da ju spoznamo u pravom svjetlu. Zašto? Zato što ju najčešće
promatramo iz svoga uskog kuta gledanja, iz sadržajno i smisleno ograničenog i
interesnog stava. Tako se dešava da ljudi smatraju određenog čovjeka svetim, a
drugi pak, tog istog čovjeka, doživljavaju velikim grješnikom. O čemu to ovisi?
O osobnim interesima pojedinaca ili skupina koji se izjašnjavaju. Kad bi nam
uspjelo sakupiti sva ljudska mišljenja jednih o drugima u knjigu, bila bi to
najčudnija knjiga na svijetu. U njoj bi se ispremiješali stanovnici pakla i
raja. Ako, samo u grubim crtama, promotrimo povijesna, ali i suvremena svjetska
zbivanja, zapazit ćemo da su vođe raznih svjetskih pokreta i revolucija od
svojih sljedbenika smatrani izuzetno pozitivnima, dobrim i plemenitim ljudima koji
se svim silama trude oko dobrobiti čovjeka, da bi nakon silaska s vlasti bili
osporavani, optuživani i osuđivani kao najgori zločinci koji su nanijeli brojna
zla onima koji su im se suprotstavljali. Mnogi su do sada tako prošli, a neki
još čekaju na red, dok nestane i posljednja šačica njihovih simpatizera.
Očito je da
se ne možemo u svojim promišljanjima o svetosti oslanjati na ljudska shvaćanja,
ma kako bila stručna, ni na svoja osobna, makar kako bili uvjereni da smo u
pravu. Gdje se onda nalazi originalna svetost koja će nam biti mjerilo? U Bogu.
Jedino u Bogu. No, kako doći do Boga i vidjeti kako izgleda originalna svetost?
Znam da bi mnogi od nas radije prihvatili mišljenje da je svetost isključivo
Božja osobina, osobina nekoga koji je nepristupačan, nego da se potrude
ostvariti svetost u svom životu, jer je to tzv. lakši, odnosno širi put.
Međutim, stoji jedna riječ, neuništiva riječ koju nitko i nikada neće i ne može
ukloniti, a glasi: „Budite sveti jer sam
ja svet“ (1 Pt 1,16). Da, dragi prijatelji, nikako ne smijemo smetnuti s
uma da nam to govori Onaj koji nas je stvorio na svoju sliku. To nam govori naš
nebeski Otac. Što nam to, dakle, govori naš stvoritelj i Otac? Da budemo ono
što ne možemo biti? Ne. To bi bio apsurd. Govori nam da budemo ono što možemo i
trebamo biti, da budemo sveti, da ličimo na njega. Što ima logičnije od toga da
dijete liči na svoga oca? Što nam dakle preostaje? Preostaje nam samo dvoje:
Ili ćemo biti sveti ili nas neće biti! Svetost je životvorna supstanca našega
bića koju smo primili od svetoga Boga. Bez svetosti mi umiremo. Tko, dakle,
misli da ne može ili ne želi ostvariti svetost, taj mora zaključiti da će
ostati bez života vječnoga. Zbog toga ni jedno ljudsko biće neće imati mira, sreće
i zadovoljstva dok god u njemu ne zaživi proces svetosti. Ako ćemo do kraja
biti iskreni, priznat ćemo da zapravo svako ljudsko biće treba i na neki način
žudi za svetošću. Nažalost, neki ne znaju kako to ostvariti, a drugi pak,
zavedeni od Zloga, odlaze u sasvim suprotnom smjeru, u smjeru prokletstva.
Kao što
rekoh, svetost je suvremena i izazovna tema. Tema koja se tiče svih nas, a ne
samo nekih probranih. Bijeg od odgovornosti ne vodi nas nikamo, zapravo vodi,
ali u propast. Poslušajmo kako nas o svetosti poučava i kako nas na svetost
potiče Onaj koji u svom imenu ima riječ sveti. To je, kako znamo, Duh Sveti. On
je nadahnuo svetoga Pavla apostola da između ostaloga u poslanici Efežanima zapiše
i ove veličanstvene i spasonosne riječi: „Tako:
u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred
njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u
Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestupa
po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu
svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremena: uglaviti u
Kristu sve - na nebesima i na zemlji“ (Ef 1,4-10).
Evo nam originalne nauke o svetosti. Evo nam istine
koju ne smijemo ni pod koju cijenu zanemariti ili joj se, ne daj Bože,
usprotiviti. Neka nam ove Božje riječi budu svakodnevni priručnik na putu
svetosti. Osobito neka nam budu pri ruci u trenutcima kad nam se čini da je
doista svaki naš trud oko dobra, oko svetosti uzaludan. Da, neka nam
svakodnevno budu pri ruci, ali ponajprije pri srcu. Zašto je to toliko važno?
Naime, već duže vrijeme, đavolske sile nastoje obezvrijediti svetost, staviti
je u stranu ili je proglasiti nenormalnim stanjem, štoviše bolesnim stanjem.
Jesu li uspjele u svom naumu? Neka svatko odgovori za sebe, gledajući stanje
svoje duše. Ako nemamo želje i čežnje za svetošću, ako nemamo volje da živimo
njezin sadržaj, onda smo, znajući ili ne znajući, zarobljeni protusvetom
propagandom. U protusvetoj propagandi, svetost je nešto što je strano čovjeku.
U njoj se nastoji proturiti shvaćanje da je ljudsko biće po svojoj prirodi, po
svojoj naravnoj sklonosti ograničeno i grješno i kao takvo nema nikakve
mogućnosti doseći svetost. Stoga su sva nagovaranja ili zahtjevi za svetošću,
kao i svi pokušaji da se domogne svetosti uzaludni, štoviše oni su jedan oblik
nasilja nad ljudskom naravi. Dakle, treba pustiti čovjeka da ide svojim
'naravnim' putem, a Boga ostaviti u njegovoj svetosti. Tako zbore ti protusveti
propagatori. A kamo vodi taj njihov 'naravni' put? To je put koji vodi od Boga
svetosti, to je život koji se hrani i održava na grijehu. No, na našu sreću ovo
je samo laž o našoj naravi, ali je jako pogubna i opasna po vječni život za one
koji nisu informirani i formirani od riječi Božje. A istinu smo maloprije čuli,
a ona glasi: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim… Izabrani smo.
Nema komentara:
Objavi komentar