ISUS KRIST NAZAREĆANIN

Bez obzira što tko mislio ili govorio, svaki član ljudskoga roda potreban je spasenja. Nitko, ni na koji način, nije niti može biti sam sebi spasitelj, jer je to kontradiktorno. Naime, ako netko može sam sebe osloboditi, odnosno spasiti, onda on i nije u opasnosti, ne treba mu ni spasitelj ni spasenje. Dakle, svatko treba drugog kao spasitelja, a ne sebe kao spasitelja. Mi kršćani vjerujemo, znamo i prihvaćamo Isusa Krista Nazarećanina kao jedinog spasitelja. Od čega nas On spašava i što spašava? Spašava nas od vječne propasti, od vječne smrti. Spašava nam život, tj. nas same. Upropastio nas je upropastitelj - Sotona uz naš pristanak, a spašava nas spasitelj – Isus Krist, također uz naš pristanak. Život na planeti zemlji nakon grijeha naših praroditelja jest trajna borba između propasti i spasenja, između dobra i zla, između života i smrti, bolje reći između upropastitelja i spasitelja ljudi. Dakle, na jednoj je strani zli upropastitelj koji ljude strovaljuje u vječnu smrt, a na drugoj dobri Spasitelj koji nas vodi u život vječni. I upropastitelj i spasitelj imaju mogućnost djelovanja na nas. Oni to i čine. A mi smo ti koji po svojoj slobodnoj volji biramo koga ćemo slijediti. No naš izbor na ovom svijetu, kakav god on bio, nije jednom zauvijek. Dakle, naše jednokratno opredjeljenje ne proizvodi vječni učinak. Opredjeljenje se događa kao proces. Ima onih koji su se opredijelili za spasitelja, ali nisu ostali vjerni do kraja, već su se iz ovih ili onih razloga iznevjerili i prešli na stranu upropastitelja. Isto tako ima onih koji su počeli slijediti Zloga, ali su se na vrijeme osvijestili, obratili se i pošli za spasiteljem. Stoga opredjeljenje za Gospodina od nas iziskuje svakodnevni napor, ustrajnost i bdijenje do onog konačnog i nepovratnog da na ulazu u vječnost.   

Ljudi svih vremena, bez obzira kojeg su filozofskog, svjetonazorskog ili religijskog nazora osjećali su, a u naše vrijeme sve više i dramatičnije osjećaju da im je potrebno spasenje, izbavljenje, ili nekakav izlaz iz sve opasnijih i kompliciranijih kriza koje prijete konačnom katastrofom. Svi oni, htjeli to priznati ili ne, predosjećaju da im je nužno i hitno potreban spas, bolje reći spasitelj. Treba im Netko, a ne nešto. To znači da smo svi, na ovaj ili onaj način, izravno ili neizravno priznali nemoć pred katastrofom koja nas zahvaća kako izvana tako i iznutra. Pred katastrofom koja nam može uništiti ne samo nešto, već sve. U tom smislu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji je govoreći o posljednjim vremenima rekao i ovo: „jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta sve do sada, a neće je ni biti." "I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni“ (Mt 24,21-22). Je li naš Gospodin upotrijebio ovaj oblik govora samo zato da uplaši ljude i na taj ih način prisili da mu vjeruju, ili je upotrijebio proročki govor kojim je upozorio svoje suvremenike i sve nas, svoju djecu koju neizmjerno ljubi, na ono što će se doista dogoditi u posljednjim vremenima? Neki bježe od ovih i sličnih Gospodinovih riječi, gurajući ih u neke neodređene ili simbolične govore. Pitam se – zašto? Zar, svaka Isusova riječ, bila ona izrečena ovako ili onako, nije za naše spasenje? Da. Isključivo za to. Na mnogo mjesta i na mnogo načina Duh nam Božji svjedoči upravo to. Tako u prvoj poslanici Solunjanima, apostol Pavao nadahnut tim istim Duhom kaže: „Ta Bog nas nije odredio za gnjev, nego da imamo spasenje po Gospodinu našem Isusu Kristu, koji je za nas umro da - bdjeli ili spavali - zajedno s njime živimo“ (1 Sol 5,9-10). Ako nas Bog nije odredio za gnjev već za spasenje, zašto bi onda mi sami sebe lišili spasenja i prepustili se gnjevu? Da, zašto? Zaista je više nego čudno, više nego nelogično, zapravo je zdravom razumu neshvatljivo tako nešto. No, ipak, ako samo malo bolje promotrimo svoj život, svoje misli, želje, riječi i djela, uočit ćemo kako se neki od nas, u najmanju ruku, poigravaju svojim spasenjem. A neki pak otvoreno rade protiv svoga spasenja. Zašto? Zašto to čine, premda, kako rekoh, predosjećaju da im je potrebno spasenje? Zašto radimo protiv sebe? Zašto smo sami sebi postali najveći neprijatelji?

Dragi prijatelji, osjećam i znam kao i vi da su ovo veoma teška pitanja, a odgovori na njih još teži. No, oni koji vjeruju Gospodinu i njegovoj riječi, uvijek će naći prave odgovore na sva, pa i najteža pitanja. „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,24). Što nam Gospodin poručuje ovim riječima? Poručuje nam da ne možemo sami sebe spasiti, da ne možemo sami sebi biti spasitelji, jer, čuli smo tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga. A koliko je onih koji misle da to mogu postići, da mogu spasiti svoj život? A koliko ih je samo koji to pokušavaju? I s kakvim uspjehom? Nikakvim. Događa se upravo onako kako reče naš Gospodin: gube život. A što treba činiti? Gdje je rješenje? Opet i uvijek, samo U Isusovim riječima: a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.

Dragi prijatelji, i sada, dok razmišljamo o ovim riječima, Gospodin Isus Krist, Sin Božji, stoji pred nama i govori nam: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“ (Iv 10,9). Vjerujemo li ovo? Dakle, vjerujemo li da je sada s nama? Vjerujemo li da je On naše spasenje, vrata našega spasenja? Ako da, blago nama. Veselimo se, slavimo ga i zahvaljujmo mu. Ako, ne, evo nam još jedne prigode da povjerujemo, da uđemo u Božju logiku s našim životom i sa svim stvorenjima. Ove nam Gospodinove riječi daju na znanje da nema spasenja bez spasitelja, kao što nema ni dobra bez dobroga, ni zla bez zloga.

I kao što maloprije rekoh, Gospodin Isus nas upozorava da nema spasa ili spasenja bez spasitelja. Želi nam reći da se ne zavaravamo i da se ne damo zavarati od onih koji govore o nekakvom ljudskom znanstvenom napretku koji će eto riješiti sve naše probleme i u dogledno vrijeme stvoriti toliko i tako idealne uvjete za život da će postati besmrtan i taman po našoj mjeri. Ima li onih koji vjeruju u ove laži? U početku lažne priče malo je tko uzimao ozbiljno ovakve najave. No, s jedne strane agresivna propaganda protubožjih duhova, a s druge strane snažna potreba ljudi da nađu izlaz iz poteškoća, stvorilo je plodno tlo u nekim dušama i srcima da ipak prihvate ove laži, da se zanose njima i da druge uvjeravaju u njih. No, na našu sreću, Gospodin nas nije ostavio na milost i nemilost ocu laži, pa nas je po svome Duhu poučio istini. A tu istinu prenio nam je apostol Pavao. Pišući svome učeniku Titu on kaže ovako: „Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga. Vjerodostojna je ovo riječ i hoću da to uporno tvrdiš te da oni koji su povjerovali Bogu uznastoje prednjačiti dobrim djelima“ (Tit 3,4-8). Da, dragi prijatelji, vjerodostojna je ovo riječ. Da, dragi prijatelji, ovo je jedina vjerodostojna riječ iza koje stoji sam Sin Božji, iza koje stoji njegova žrtva života i njegovo uskrsnuće. Naravno, ova istina jako smeta ocu laži i njegovim sljedbenicima, pa nastoje svim dostupnim sredstvima istinu proglasiti kao laž, a laž predstaviti kao istinu. Da se ne radi tek o nekim bezveznim i bezopasnim pokušajima zloga da manipulira, da napravi smutnju, svjedoči nam sveti Petar u svom obraćanju „u Jeruzalemu glavarima, starješinama i pismoznancima - velikom svećeniku Ani, i Kajfi, i Ivanu, i Aleksandru, i svima od roda velikosvećeničkoga (usp. Dj 4,4-6). Što je to apostol Petar posvjedočio pred ovom umišljenom i bahatom svitom? Posvjedočio je ovo: „On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12). Za nas kršćane ovo je ispovijest vjere od kojeg ne može biti nikakvog odstupanja, nikakvih nejasnoća oko sadržaja ovih riječi, nikakvih proizvoljnih tumačenja, nikakvih kompromisa bilo s kim ili bilo radi čega. U suprotnom pridružit ćemo se onim graditeljima koji odbaciše kamen zaglavni, tj. Isusa Krista, a postaviše sebe kao zaglavno kamenje, odnosno spasitelje. Ako netko ovu vjeroispovijest o Isus Kristu kao jedinom spasitelju dovede u pitanje, postat će krivac ne samo svoje propasti već propasti mnogih drugih koji zbog toga odbace kamen zaglavni i ustraju u krivom nauku. Je li poslije Isusova života na zemlji, dakle tijekom daljnje povijesti nestalo glavara, starješina, pismoznanaca, velikih svećenika, tih samozvanih i umišljenih graditelja koji odbacuju zaglavni kamen i sami sebe postavljaju na njegovo mjesto? Nikako. Štoviše, broj im se povećao. Riječi i nastupi također, no cilj im je bio i ostao isti – ukloniti Isusa Krista jedinog spasitelja. Ukloniti njegove Ime iz života ljudi. Zabraniti njegovu riječ i po mogućnosti svako sjećanje na njega, a sebe ustoličiti. Uspijevaju li? Nažalost, moramo potvrdno odgovoriti. Zašto? Zar neće ovakva izjava izazvati negativne reakcije kod onih koji je čuju? Zar to neki neće proglasiti pesimizmom, a znamo da trebamo naviještati radosnu vijest, a ne pesimizam? Sve je moguće. Ali nije moguće zanijekati Gospodinove riječi koje zapisa evanđelist Luka. Naime, - da se razumijemo - navjestitelj radosne vijesti u 13. poglavlju svoje knjige donosi nam ovaj kratki, ali veoma zanimljivi dijalog. Poslušajmo: „Reče mu tada netko: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?" A on im reče: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći“ (Lk 13,23-24). Mnogi neće moći! Dakle, umjesto suvišnog mudrovanja i prepiranja kako su to činili starješine, farizeji, pismoznanci i svećenici, Isus nam savjetuje da se borimo da uđemo na uska vrata. Uska vrata!