U
svojoj božanskoj dobroti Presveto Trojstvo nas ponovno posjećuje. Zašto? Zato
što nas želi osloboditi zla koje je još uvijek prisutno u nama. Želi nas
ispuniti svojim blagoslovima. Naša nebeska majka Marija ne prestaje nas
zagovarati pred Božjim prijestoljem. Sveci i svetice Božje iskazuju nam svoju
ljubav na sličan način. Anđeli Božji i svi nebesnici neizmjerno se raduju
svakom obraćenom grješniku. To prelijepo svjedočanstvo daje nam sam Gospodin
Isus koji je rekao: „Tako, kažem vam,
biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika“ (Lk 15,10).
Stoga, postanimo još svjesniji ove predivne i svete stvarnosti. Neka nas sve to
dostatno ohrabri, umnoži nam vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav. A mi se ponizno
i iskreno podložimo volji Božjoj koja nas želi izbaviti od zla i privesti u
kraljevstvo nebesko koje dolazi i na neki način je već tu među nama. Dopustimo
Duhu Svetom da nam vrati sluh za riječ Božju, da nam vrati vid za Božja djela.
Dopustimo mu da nam daruje novo srce, srce od mesa kako nam je obećao po
proroku Ezekielu sljedećim riječima: „Poškropit
ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od
svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću
iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u
vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe“ (Ez
36,25-27).
Dakle,
zajedno sa psalmistom sada zavapimo svome Bogu: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši
moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja
sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš. Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka
moja. Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti. Poškropi me
izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! Objavi mi radost i
veselje, nek` se obraduju kosti satrvene! Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u
meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati
mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!“ (Ps 51,3-14).
Dragi
prijatelji, misao vodilja koju ćemo slijediti u ovom razmišljanju sve i svakoga
prilično strogo opominje i upozorava: „A tko ste vi da danas iskušavate Boga i
postavljate se iznad njega?“ (usp. Jdt 8,12). Kako bismo trebali reagirati
na to upozorenje? Prije svega trebamo pronaći odgovore na sljedeća pitanja: Komu
je i zašto upućeno? Kojem vremenu pripada taj danas koje se spominje u misli vodilji? Pripada li samo prošlosti
ili je i sada, u naše vrijeme, također aktualan? Tiče li se to mene i tebe? Budući
da to upozorenje nalazimo u starozavjetnoj knjizi o Juditi, znamo da se radi o nekim
događanjima koja su nastala prije 2500 godina i zbog kojih su izgovorene te
riječi upozorenja. I naravno zaključujemo da je u to vrijeme bilo onih koji su
iskušavali Boga i postavljali se iznad njega. Je li se nakon toga što
promijenilo u pogledu odnosa čovjeka prema Bogu? Jesu li se ljudi, da tako kažem,
opametili i shvatili da ne smiju iskušavati Boga i postavljati se iznad njega?
Kao što znamo situacija se nije promijenila ni u vrijeme Isusova dolaska na
ovaj naš svijet, a ni kasnije, kako nam svjedoči turbulentna ljudska povijest. Kao
što znamo, čim je Gospodin započeo s javnim nastupima pristupio mu je đavao s
nakanom da ga iskuša. Pri tome se čak služi riječima zapisanim u Bibliji,
Božjoj knjizi. A Isus mu se suprotstavlja riječima koje također stoje zapisane
u Svetom pismu. Dakle, Gospodin Isus se oslanja na riječ Božju i kaže mu: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina,
Boga svojega!“ (Mt 4,7). No, kako znamo, Gospodina Isusa nije iskušavao
samo đavao, već su to činili i ljudi koji su bili pod njegovim utjecajem.
Sjetimo se brojnih sukoba između Gospodina i farizeja, pismoznanaca i
svećenika. Jednom prigodom, kad se povela rasprava o davanju poreza caru, „znajući njihovu opakost, reče im Isus:
"Zašto me iskušavate, licemjeri?“ (Mt 22,18). Da dragi prijatelji,
zašto su ti licemjeri iskušavali Isusa Nazarećanina? Ovdje trebamo imati na umu
da ga nisu iskušavali na samom početku dok ga još nisu poznavali. Ne, to se
događa nakon Isusovih javnih nastupa u kojima je otvoreno govorio o sebi kao
Sinu Božjem i nakon brojnih čudesa koje je učinio i time potvrdio svoje iskaze.
Zašto ga dakle iskušavaju ako su čuli njegove riječi i vidjeli njegova djela?
Da se ne bismo upustili u vlastito umovanje i donošenje zaključaka koje nisu posve
sigurni, odgovor ćemo potražiti od samoga Gospodina u koga bismo uvijek trebali
imati neograničeno povjerenje. Poslušajmo dakle kako je Isus protumačio njihovu
drskost. A to im je otvoreno u lice rekao. Evanđelist Ivan u 8. poglavlju svoga
evanđelja ovako nas izvještava o zaista dramatičnom sukobu između Gospodina i
njegovih protivnika. Evo tog, po mnogočemu jedinstvenog dijaloga u kojem se,
kao što se kaže, nisu birale riječi: „Ja
govorim što vidjeh kod Oca, a vi činite što čuste od svog oca." Odgovoriše
mu: "Naš je otac Abraham". Kaže im Isus: "Da ste djeca
Abrahamova, djela biste Abrahamova činili. A eto, tražite da ubijete mene, mene
koji sam vam govorio istinu što sam je od Boga čuo. Takvo što Abraham nije
učinio! Vi činite djela oca svojega." Rekoše mu: "Mi se nismo rodili
iz preljuba, jedan nam je Otac - Bog." Reče im Isus: "Kad bi Bog bio
vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sam od
sebe došao, nego on me posla. Zašto moje besjede ne razumijete? Zato što niste
kadri slušati moju riječ. Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca
svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema
istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. A
meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete. Tko će mi od vas dokazati grijeh?
Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša;
vi zato ne slušate jer niste od Boga“ (Iv 8,38-47). Što iz tog otvorenog
sukoba možemo zaključiti? Isus bez imalo kalkuliranja i ublažavanja kaže im u
lice da oni tako misle i govore zato što slušaju svoga oca. A tko je njihov
otac? Čuli smo Isusove izravne i neumoljive riječi: Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
Dragi
prijatelji, taj Ivanov evanđeoski izvještaj jedan je od najdramatičnijih ali
također jedan od najizravnijih opisa nekog sukoba koje nalazimo u sva četiri evanđelja.
Ako ih s pozornošću i ozbiljnošću razmotrimo nećemo moći ostati mirni. Zašto?
Zato što su te riječi neumoljive ne samo za farizeje već i svakog od nas osobno
dovode pred ogledalo istine. Gospodin Isus i njegovi protivnici ulaze u jedan
nesvakidašnji sukob. Zašto je Gospodin pristao na to i takvo sukobljavanje?
Zašto im je na tako izravan i odrješit način rekao istinu o njima? Možda bi
neki pedagozi i psiholozi, osobito našega vremena, taj njegov potez prozvali
netaktičnim, prenaglim, a time i nepedagoškim. Možda i mi sami tako mislimo.
No, Gospodin Isus koji je iznad svih nas, iznad svih naših pedagoških znanja i
umijeća ipak je izabrao taj način sukoba sa svojim protivnicima. Zašto? Zato
što su njegovi protivnici bili pod snažnim utjecajem zavodnika. Oni su mu
zapravo postali produžena ruka i samo su nastavili činiti ono što je Sotona
započeo u pustinji kad je iskušavao Gospodina. No, Gospodin zna kada i kako
treba reći: Odlazi Sotono! Apage satanas! Htio je ne samo njima već svima nama
pokazati uzaludnim sva naša pretvaranja i lažna dokazivanja da smo u pravu.
Ovdje zapravo ne stojimo samo pred izgovorenim riječima, već pred živom osobom
našega Gospodina Isusa Krista, dakle pred Istinom pisanom velikim slovom.
Farizeji, u svojoj drskosti i oholosti ulaze u okršaj s Isusom. U svojoj
zaslijepljenosti vjerovali su da će sigurno
Gospodina uhvatiti u neku od svojih zamki. U svojoj umišljenosti vjeruju da će
Isusu dokazati da nije Sin Božji već varalica. Oni time udaraju na njegovu
osobu više nego li na njegovo učenje. Dakle, vidjevši da ustraju na putu
propasti i da će time zavesti druge za sobom, Isus se odlučuje na jedan
rigorozan ali pravedan, a time i spasonosan istup. Jasno i glasno im daje na
znanje da oni nisu od Boga, već od đavla. Tim Isusovim odlučnim riječima njihov
je umišljeni ponos bio toliko povrijeđen da su odlučili ići do kraja – ubiti ga
na bilo koji način i to što prije. Zašto im se žuri? Zato što „ga se uistinu bojahu jer je sav narod bio
očaran njegovim naukom“ (Mk 11,18). Pokušavali su to izvesti u više
navrata, ali se to nije dogodilo dok nije došao čas određen i dopušten Božjom
voljom. Gospodin Isus nije u tom sukobu bio pristran, ni u kom slučaju. Bio je
samo istinoljubiv i pravedan prema onima koji su svjesno odbijali njegovo
božansko milosrđe. Svojom reakcijom htio je još jednom opomenuti i po
mogućnosti te svoje protivnike usmjeriti na pravi put, put istine, pravde i u
konačnici na put spasenja. Da Isus nije nastupao pristrano vidi se po tome što
je na sličan način, dakle na 'nemilosrdan' način postupio i prema svom apostolu
Petru kad mu je također u lice rekao da se nalazi na strani njegova
neprijatelja. Poslušajmo izvještaj i o tom događaju iz Markova evanđelja: „I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba
da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da
bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u
stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti
Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego
što je ljudsko!" Tada dozva narod i učenike pa im reče: "Hoće li tko
za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene
i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu
svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? Doista, tko se
zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju - njega
će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim
anđelima."“ (Mk 8,31-38). Misao vodilja koju slijedimo u ovom susretu
svakoga od nas i sve zajedno strogo upozorava: „A tko ste vi da danas iskušavate Boga i postavljate se iznad njega?“
(usp. Jdt 8,12).
Dragi
prijatelji, čuli smo za nas veoma važne izvještaje iz Ivanova i Markova
evanđelja. I doista, ako nas ti evanđeoski izvještaji ne mogu dirnuti, trgnuti
i uozbiljiti na putu vjere, onda ne znam što može. Naravno, osim događaja koji
su vezani za Isusov drugi dolazak koji su za većinu ljudi izazovni. No, to je
veliki rizik. Zašto? Zato što tada za neke može biti prekasno. Stoga bi bilo mudro
da se već sada, u ovom trenutku, damo poučiti od Božjih riječi koje smo netom čuli.
Što bi to konkretno značilo? To bi značilo da sami sebi damo iskreni odgovor na
neka od pitanja koja nam se nameću nakon razmatranja evanđeoskih riječi. Neka
od tih pitanja glase: Mogu li se Isusove riječi: A meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete, odnositi i na nas? Možemo
li se i mi naći u teškom sukobu s Gospodinom iz ovog ili onog razloga? Sve je
moguće, dragi prijatelji. O mnogočemu se svakodnevno tjeskobno brinemo. Trošimo
silnu energiju da se domognemo bogatstva, časti i vlasti na ovom svijetu.
Ostaje li nam uopće snage i vremena za ono najbitnije? Mislimo li često, ili mislimo
li dovoljno na riječi našega Učitelja Isusa: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi
ili sebi naudi?“ (Lk 9,25)? Budimo zahvalni našem Bogu što nas uporno poziva
i posve otvoreno nam govori što je za naše dobro, a što nije, što nas
približava njemu kao našem konačnom cilju, a što nas udaljava od njega. To je
njegovo milosrđe o kojem mnogi govore. No, samo govorenje, pisanje i raspravljanje
o Božjem milosrđu nije sve što trebamo poduzeti. Sve to može biti trenutni
duhovni hit o kojemu mnogi govore ili pišu. No znamo da to traje neko vrijeme,
a onda dođu na red neki drugi hitovi. No, Božje riječi nisu trenutni i prolazni
hit, pa tako ni govor o milosrđu Božjem nije in samo zato što to netko želi ili
proglasi. Božje milosrđe je život kojeg je potrebno svakodnevno živjeti. Kako?
Tako da u svemu i uvijek vršimo volju Božju.
Nema komentara:
Objavi komentar