SUSRET S BOGOM

Koliko i kako komuniciramo s Bogom? Bolje reći: Koliko i kako se susrećemo s njim? No, to nije pitanje za jedan susret ili eventualno od vremena do vremena kad nas netko na to potakne. Uvjeren sam da svatko samom sebi to pitanje treba svakodnevno postavljati. Zašto bi to trebao činiti svatko od nas i to svakodnevno? Zar nema onih koji svaki dan mole, možda i nekoliko sati? Vjerujem da ima i takvih. Ali i oni se trebaju pitati: Kako izgleda njihova molitva? Kakvi su plodovi te molitve? Ako se osvrnemo na svoj dosadašnji život, možemo li potvrditi da je sve bilo kako treba biti u komunikaciji s Bogom? Ako ćemo biti iskreni i ponizni priznat ćemo da nije bilo sve kako je trebalo biti i kako je moglo biti, a da ni sada nije. Stoga nas je naš Gospodin i jedini učitelj uporno opominjao, poticao i poučavao kakav treba biti naš odnos s Bogom. A to nam je ostalo i zapisano u sv. Pismu jer je naša mlakost, nestalnost i zaboravljivost Gospodinu dobro poznata. Stoga pozivam i sebe i vas da se maksimalno potrudimo i prepustimo se djelovanju Duha Božjega kao što se glina prepušta lončaru, odnosno drvo ili kamen kiparu.    

Dragi prijatelji, nemojmo se previše brinuti zbog svojih nesavršenosti, slabosti ili pak nesposobnosti da promijenimo trenutno nepovoljno stanje ili spriječimo negativne trendove ili izbjegnemo opasnosti koje nam prijete. Zna naš Bog od čega smo satkani. Poslušajmo što o tome napisa psalmist u 103. psalmu: “Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina. Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje i njegova pravda nad sinovima sinova, nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše“ (Ps 103,14-18). Naša nada, odnosno temelj na kojem počiva naša budućnost nije u našoj moći i dobroti već u Božjoj ljubavi, njegovom milosrđu. No, dobro pripazimo da nas ne zavedu oni koji govore samo o milosrđu Božjem, a ne govore o čuvanju Saveza s Bogom i izvršavanju njegovih zapovijedi kao što nas poučava riječ Božja koju smo upravo čuli.

Dragi prijatelji, što je vrijeme? Vrijeme je zapravo samo posuda koju je Bog ispunio svojim darovima i nudi nam ih. No, i darovi su samo znak njegove ljubavi. A njegova ljubav je život koji ni smrt ne može uništiti. To je vječni život ispunjen neizmjernim i neprolaznim osobnim ljepotama triju Božanskih osoba. Kao potvrdu svoga božanskog dara, u misli vodilji ovoga našega susreta Gospodin Isus svakom od nas kaže: „Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (Lk 19,5). Vjerujemo li u te riječi? Što znači – vjerujemo li u te riječi? Znači - vjerujemo li da i nas danas, još konkretnije - sada u ovoj emisiji, može i hoće pohoditi naš Gospodin Isus kao živa osoba, a ne samo nadcarinika Zakeja prije dvije tisuće godina? Kako pohoditi? To nas ne treba previše interesirati. Neka bude njegova volja, njegov izbor. A budimo sigurni da je upravo njegov način pohoda za nas najbolji. A što je kuća koju Gospodin spominje? To nije neka materijalna građevina već naša duša, srce i duh. Stoga, gdje god se trenutno nalazili, moguć je njegov dolazak u našu kuću. Da nije tako, onda se te njegove riječi ne bi mogle odnositi na one koji uopće nemaju svoje kuće. A to je nemoguće. Bog dolazi i beskućnicima.

Dragi prijatelji, zastanimo na trenutak i provjerimo kako se osjećamo upravo sada nakon što smo čuli da nas želi pohoditi, odnosno da namjerava u našu kuću doći ni manje ni više nego sam Gospodin Isus? Ne mogu sa sigurnošću znati kakvi su vaši trenutni osjećaji, ali nekako predmnijevam da nije nastupilo preveliko uzbuđenje zbog riječi koje smo čuli. Možda neki od nas nisu ni trepnuli, što se ono kaže. Zašto imam takav predosjećaj? Ne mislim da nas ta najava, a pogotovo Isusov dolazak u našu kuću ne bi zanimao ili da ne bismo bili itekako uzbuđeni, sretni i presretni zbog toga. Ali … O čemu se onda radi? Radi se o našoj vjeri, odnosno nevjeri u realizaciju riječi koje smo upravo čuli. Čini mi se da te riječi uglavnom shvaćamo kao opis nekog davnog događaja koji se nekom drugome dogodio i da nismo baš sigurni da se te riječi mogu odnositi i na nas i to baš u ovom trenutku. Vjerojatno da takvo shvaćanje potkrjepljuju i naša dosadašnja iskustva. Naime, i dosada smo više puta u propovijedima, meditacijama i molitvenim susretima slušali iste ili slične najave i nismo doživjeli nešto posebno ili barem nismo iskusili ono što smo očekivali. Možda smo tada došli do čvrstog zaključka da su propovijedi samo propovijedi, meditacije samo meditacije, riječi samo riječi, a da je susret sa živim Bogom moguć tek nakon našeg prijelaza s ovoga svijeta.

I naravno, moguće je da i sada u nama dominira misao kako će i ova meditacija proteći na sličan način. Što to znači? Je li to zaista sve što se može dogoditi u ovakvim ili sličnim meditacijama? Jesmo li zaista ograničeni ili onemogućeni da doživimo i proživimo nešto više, nešto ozbiljnije, moćnije i konkretnije od naših dosadašnjih iskustava? Naravno, mislim na slabašna iskustva koja nas nisu uzdigla u vjeri, koja su nas ostavila tamo gdje smo i bili. Osobno se ne mogu pomiriti s time. Zašto? Zato jer vjerujem da nas Bog nikad ne ograničava, pa tako ni u ovim radijskim susretima. A s druge strane, trebamo znati da postoje ljudi s drugim i drugačijim iskustvima od ovih naših samoograničavajućih i slabašnih iskustava. Postoje svjedoci živih i mijenjajućih susreta s Bogom ovdje na ovoj našoj jadnoj zemlji, u ovoj dolini suza i boli. Netko će reći da su to iskustva svetaca. Da, istina je, ali tko nama brani da budemo sveci? Nisu sveci sami sebe privilegirali i nekakvim tajanstvenim trikovima učinili se različitim od drugih, već smo mi drugi sami sebe lišili tih predivnih iskustava.